Naličje medalje

Zatrovane rijeke, smrdljivi ispušni plinovi, smrtno bolesni ljudi: posljedice su to bezobzirne industrijalizacije. Geovi su reporteri primjere pronalazili u cijeloj državi. Reportaža s lica mjesta iz pokrajine Henan prikazuje koliko opasno može biti izvješćivanje o zločinu protiv okoliša u Kini.
Identitet fotografa skriven je iza pseudonima.

Li Xuezhong prebrojava mrtve. Pomažući si svojim snažnim prstima, naposljetku nabroji sedam imena. Svi su umrli od raka. Svi iste godine. Svi u Zhaozhuangu, sanjivu selu na istoku središnje Kine.
Li Xuezhong jedan je od liječnika koje u Kini nakon završene jednogodišnje ili dvogodišnje obuke šalju u siromašne seoske općine. Kad je 60-ih godina danas 67-godišnji Li Xuezhong stigao u Zhaozhuang u pokrajini Henan, ondje je rak bio gotovo potpuno nepoznat. Onda je u Kini započela najveća industrijska revolucija u povijesti, s godišnjim gospodarskim rastom od desetak posto. Izgrađeno je više desetaka tvornica, pa i duž rječice Sanli, koja je seljanima mnogo godina bila osnovni izvor pitke vode.
Li Xuezhong sjedi pod Maovim portretom i objašnjava kako su nove tvornice od prvog dana svoje otpadne vode ispuštale u rijeku. „Godine 1980. ili 1981. zabilježili smo prvi slučaj raka u Zhaozhuangu, a nakon toga brojevi su se samo povećavali“, kaže i pokazuje u smjeru skupine jednostavnih nadgrobnih spomenika pokraj kojih u tamnom luku protječe Sanli.
U jednom drugom selu u kojem Li Xuezhong pruža liječničku skrb u proteklih je godinu i pol 25 od 600 stanovnika umrlo od raka, a najmlađa je žrtva imala samo 17 godina. „ Zdravstvene probleme sigurno uzrokuje onečišćena voda“, smatra Li Xuezhong, „jer što su sela udaljenija od rijeke, to je manje slučajeva raka.“

Prethodnog sam dana stigao u pokrajinu Henan i liječnikove me izjave zapravo uopće nisu iznenadile. Polovina svih kineskih rijeka suviše je onečišćena da bi se voda iz njih mogla rabiti. Prema podacima vlade, više od 300 milijuna ljudi unatoč svemu pije vodu koja se smatra štetnom za zdravlje. A prema istraživanju Organizacije za gospodarsku suradnju i razvoj (Organization for Economic Cooperation and Development, OECD), provedenom 2007. godine, oko 61.000 Kineza godišnje umire samo zbog posljedica proljeva; kao i zbog bolesti poput hepatitisa A, kolere, tifusa i parazitske infekcije bilharcioze, koje se sve prenose onečišćenom vodom.
A zrak? Ništa bolji. Od 20 gradova s najvećim onečišćenjem finim česticama na svijetu u Kini ih se nalazi 12, kao i 19 od 30 gradova s najvećom koncentracijom sumporova dioksida. Znanstvenici Svjetske zdravstvene organizacije (World Health Organization, WHO) okrivljuju onečišćenje okoliša za preranu smrt 2,4 milijuna Kineza svake godine.
Istodobno raste strah od surovih globalnih posljedica kineskoga gospodarskog rasta. Od 2006. godine Kina ispušta više ugljikova dioksida od dotadašnjeg predvodnika SAD-a. Iako ta zemlja već danas sama spaljuje više ugljena od ostalih sedam najvećih potrošača tog energenta zajedno, njezina će se potreba za energijom i dalje povećavati.
Sličnom brzinom raste i potražnja za drvetom: prema podacima Greenpeacea, polovina sveg tropskog drveta na svjetskom tržištu prodaje su u Kinu. A sve veća kupovna moć omogućuje Kinezima konzumaciju sve većih količina svjetske flore i faune, od tigrovih kostiju do jednako skupih peraja morskog psa. Kina se stoga smatra glavnim krivcem za globalno smanjenje biološke raznolikosti.
Tijekom 15 godina imao sam, ne svojom voljom, prigodu svjedočiti uništavanju kineskog okoliša. Isprva kao učitelj engleskog jezika u zapadnoj Kini, gdje je vjetar na balkon na kojem sam sjedio i čitao nosio sićušne pahulje pepela koje su na stranicama knjiga ostavljale fine sive tragove.
Nakon toga kao novinar kojem se nije moglo zatajiti da je 2005. godine eksplozija u kemijskoj tvornici na sjeveroistoku države prouzročila izlijevanje više tona kancerogenog benzola u rijeku Songhua, koja protječe kroz Rusiju i ulijeva se u Japansko more. Dulje od tjedan dana lokalne su vlasti pokušavale zataškati taj ekološki incident, a zatim su gradu od gotovo četiri milijuna stanovnika obustavile opskrbu vodom.
Poput većine Kineza, i ja sam se prilagodio uvjetima života u toj zemlji. Plivao sam jedino u bazenima s kloriranom vodom. Više nisam jeo ribu. Više nisam vozio bicikl kad bi nebo nad Pekingom poprimilo boju krvnog podljeva – što je bio znak da je zrak zasićen čađom.

Unatoč svemu, nisam bio pripravan za ono što sam otkrio duž tokova rijeka Sanli i Bali. Kao i na rijeci Hongxi, koja nastaje njihovim stapanjem i potom se ulijeva u rijeku Huai, koja pak vodom napaja područje veličine Engleske. Ondje živi 150 milijuna ljudi. S fotografom, kojeg ću u ovom tekstu zvati Xu Xinhua, taksijem putujem južno od Zhengzhoua, glavnoga grada pokrajine, u Wuyang. Taj pijeskom prekriveni ravničarski grad s 80.000 stanovnika izgleda poput stotina drugih kineskih gradova o kojima se u ostatku svijeta nikad ništa ne čuje: dimnjaci i hrđave tvornice okružuju gradsko središte koje čine zbijene, prašnjave zgrade.

Pročitajte više u časopisu Geo - svibanj 2011.

Autor: Craig Simons