Stjenice
O ljepoti stjenica
Smatraju ih smrdljivim parazitima, no neke mirišu tako zavodljivo da su ih na francuskom dvoru upotrebljavali kao parfem. Pod općom su sumnjom da su krvopije, a većina ih se hrani biljnim sokovima. Osvojile su više životnog prostora od bilo kojega drugoga kukca te, osobito u tropima, oduševljavaju raznovrsnošću boja i oblika.
Vrijeme je za promjenu imidža.
Kad Wolfgang Rabitsch vikendom luta parkom bečkoga Središnjega groblja, događa se da pobudi radoznalost šetača i potakne ih na postavljanje pitanja te odmahivanje glavom u nevjerici kad čuju odgovor. Kako molim? Što traži taj mladenački ležeran akademik s mrežicom i povećalom po smrekama i platanama oko grobova slavnih poput Brahmsa, Beethovena, Schuberta? Stjenice?!
Zoolog Rabitsch jedan je od samo nekoliko desetaka stručnjaka u cijelom svijetu koji su se strastveno posvetili toj uvelike neomiljenoj grupi malenih životinja. Većina ljudi, zna znanstvenik, pri pomisli na šestonožnoga kukca, njegove mirisne žlijezde i rilca, i ne želeći, osjeti iznenadan svrbež. Spomene li se stjenica, to u pravilu asocira na jednu jedinu vrstu: Cimex lectularius, običnu stjenicu.
No to je grubo pojednostavljenje ako se zna da je u svijetu poznato oko 40.000 vrsta stjenica, a procjenjuje se da još 20.000 vrsta čovjeku nije poznato. Ima ih posvuda: na drveću, u morima, močvarama i pustinjama. Većina ih živi u tropima i suptropima; u cijeloj Srednjoj Europi stanište ima samo oko 1100 vrsta.
Bile okrugle, ovalne ili plosnate, bile veličine nekoliko milimetara ili jedanaest centimetara, žarkocrvene ili mrežastog uzorka, Rabitschu su, kako kaže, sve jednako drage. „Tako su lijepe, a neke imaju i zavodljiv miris: po kruškama, trešnjama, cimetu...“ Manija? Pretjerana zanesenost? Strastveni „stjenicolog“ uporno nastoji pobuditi zanimanje za svoje subjekte istraživanja, raznokrilce, kako se stjenice znanstveno nazivaju zbog prednjih krilaca, dijelom tvrdih poput kože, dijelom finih poput membrane. Nedavno je „viteška stjenica“ Lygaeus equestris izabrana za „kukca godine“ i tko otvori oči, doista može otkriti carstvo prepuno dugo previđanih senzacija.
Pročitajte više u časopisu GEO - travanj 2009.
Autor: Christine Heidemann
|
