Oči u oči

Tjednima žive jedan nasuprot drugom: filipinski orao, jedna od najrjeđih ptica na svijetu, i Klaus Nigge, fotograf prirode. Obojici su dom krošnje 50 metara visokih divovskih stabala, uspavljuje ih isti vjetar. No samo je jedan uzletio, a drugi...

Kolovoz je, doba kiša na Mindanau. Na mokroj padini potplati jedva nalaze uporište. Klaus Nigge grčevito se drži za paprati i viseće grane. Nekoliko muškaraca iz sela iznad klanca mačetama oslobađa put.
Neobično, misli on: ovdje na rubu plantaže banana, nadomak civilizaciji, trebao bi se gnijezditi jedan od posljednjih divljih filipinskih orlova?
Muškarci su stali. Pokazuju drvo što 90 metara ispred njih strši iz gustiša. Golim okom Nigge gore na vrhu krošnje otkriva svijetlu mrlju. Gleda kroz dalekozor i raspoznaje: žućkasto-bijeli trbuh mladunčeta.
Nigge duboko diše. Procjenjuje da je orlu pet mjeseci. Letno perje još je tamno, bijelo na rubovima. Mladunče, koje još ne leti nego samo skače po grani, napustilo je gnijezdo te sad luta po drvetu. Uskoro će se životinja obrušiti u dubinu. To Nigge ne smije propustiti.
Rano sljedećeg jutra opet klizi niz padinu. No mladunče je nestalo. Na njegovu mjestu čuči stari orao. „Biip“, doziva dubokim glasom i gleda prema gore. Nešto više na drvetu Nigge otkriva mladunče. „Fiip“, odgovara ovaj, vidljivo plašljivije i zuri u nižu granu.
Stari orao satima bipće, a mladi fipće. Tada skoči. Motor fotoaparata štekće – Nigge drži stisnut okidač. Snima kako je orao promašio nižu granu. Kako je tresnuo s drveta poput zrelog kokosova oraha. Kako tone sve dublje i – konačno – razvija krila.
Orao leti, prvi put u životu. Nigge je sretan. Ekspedicija, čini mu se, nije mogla bolje početi. „Kraj priče već je snimljen“, kaže samom sebi. Tim krajem započinje jedan od najuzbudljivijih projekata fotografa prirode Klausa Niggea: reportaža o jednom od najvećih orlova na svijetu. O leženju jedne od najrjeđih ptica uopće. Pojavljuje se isključivo u posljednjim neiskrčenim kucima planinske tropske šume na Filipinima i prijeti joj opasnost od izumiranja.
Ono što je preostalo od džungle, možda deset posto izvorne površine, nudi mjesta za još od 150 do 500 parova orlova. Većina ih živi na južnom otoku Mindanau. Tamo se gnijezde na obroncima 3000 metara visokih planina Mt. Apo i Mt. Kitanglad, u vrhovima krošnji 50 metara visokih stabala obraslih lijanama i orhidejama.
Legla je teško pronaći: filipinski orlovi legu samo jedno jaje svake dvije godine i za to u svom reviru od 100 četvornih kilometara održavaju četiri-pet gnijezda. Kako će Nigge tamo pronaći protagonista svoje reportaže sad kad mu je prva ptica naučila letjeti? Jedno tek izleglo mladunče orla koje može fotografirati u visini očiju bez previše lišća pred lećom?
Nigge zna da će to biti teško. No ne sluti: za slike orlova morat će se boriti. Sa zlim duhovima, blještavim svjetlom, povišenom temperaturom – i birokracijom.

Sat vožnje automobilom od Davaa, glavnog grada otoka Mindanaa, sjedište je Philippine Eagle Foundationa. Na njihovu zemljištu živi 36 udomljenih ptica. Neke su se izlegle u kampu, među njima i Sir Arny: sedam mu je godina, odnedavno je spolno zreo. Posjećuju ga prijatelji životinja iz cijeloga svijeta – i u ptici pronalaze sugovornika s neobično mnogo lica.
Njegove velike oči okrugle su poput vrtnih barica, uski, visoki kljun ima profil cezarskog kukastog nosa. A glavu filipinskog orla kruni kukma dugačkog perja koju prema raspoloženju može uspraviti, nositi poluvisoko ili zalizati poput frizure napravljene gelom. Tako Sir Arny može izgledati zabezeknuto, očajno, smušeno ili zamišljeno, dostojanstveno, vragolasto, cool ili kao spreman na sve. Nekad sliči bojažljivoj kokoši, nekad ponosnom kralju.
„Ptice nemaju mimiku, zato im je teško očarati ljude“, kaže Nigge. No filipinski orao može zračiti različito, izgledati kao da pokazuje osjećaje. Zato je simpatičan. „Ima idealno lice za vlastitu imidž-kampanju.“ Nigge moli stručnjake iz Eagle Foundationa za potporu. Želi fotografirati odrastanje mladunčeta pod roditeljskim okriljem. Da, osigurat će Niggeu drugo gnijezdo, kažu zaštitari orlova. No to bi moglo potrajati.

Četiri mjeseca poslije, u Njemačkoj je zima. Nigge sjedi u uredu u vestfalskom Lünenu kad stiže e-mail s Filipina: jedan pomagač pronašao je gnijezdo s parom orlova. U e-mailu je priložen predračun troškova promatračnice: sedam majstora bi je trebalo graditi dva tjedna. Nigge je zastao. Inače se popne na drvo s užetom, zaveže stolac na rasklapanje oko debla te tu provodi dane i noći.
„Što imate u planu?“, otpisuje. „Gradimo ljestve“, odgovaraju Filipinci. Malo kasnije izleglo se mladunče. Nigge je doputovao te doznaje da mu je potrebna dozvola za fotografiranje. Kasnije napominje: „Treba nekako naučiti cijeniti taj cijeli cirkus oko ptice, inače poludiš.“ Birokratski su, naime, putovi na Mindanau zapetljani poput grana mahagonijeva drveta. Nigge tjedan dana luta hodnicima otočne uprave. Dao je dvadesetak potpisa, mora kod javnog bilježnika osobno posvjedočiti da je on taj za kojeg se izdaje. Tada se s hrpom dozvola na suvozačkom mjestu u terencu trucka do parka prirode Mt. Kitanglad-Range.
Na ulazu čekaju dvojica muškaraca. Mlađi nosi mobitel oko vrata, on je pronašao gnijezdo. Naziva se Blacky. Veseli se što će fotografa odvesti „svojim“ orlovima. Stariji muškarac predstavlja se kao starješina plemena iz Blackyjeva sela. Kaže da u šumi prebivaju zli duhovi i žele proždrijeti Niggea. No protiv toga bi se dalo nešto učiniti.
Šef šalje posjetitelja u obližnji grad da nabavi sedam živih kokoši, tri boce rižina vina i nekoliko kutija cigareta.
Ritual za Niggeovu zaštitu ne traje ni petnaest minuta: na dvama listovima banane leže kokoši, očerupane i rasječene, dijelom pečene, dijelom kuhane. Muškarac u grimiznoj jakni, okružen trima pomagačima, mrmlja nekoliko rečenica. Tada muškarci grabe još toplo jelo i žure se u selo. Tamo će, pretpostavlja fotograf, nastupiti pravo slavlje, bez njega.
Samo Blacky ostaje uz Niggea. Sat i pol pješače kroz prašumu. Staza se sužava, na posljetku završava pred velikim stablom. Sagradit će ljestve, napisali su Filipinci. No Nigge pred sobom vidi veličanstven bor oko čijeg se debla 36 metara u visinu protežu umjetnički izrađene zavojite stube s vanjskom ogradom, od vrha do dna tirkizno obojene. Fotograf je ostao bez riječi.
Gore, na rašljama jedne grane, ulazi u respektabilnu kolibu: veliki podest od dasaka, omeđen grednom konstrukcijom, natkriven maskirnom ceradom. Niggeovo novo radno mjesto dovoljno je prostrano da se od zida do zida razapne ležaljka. Dva prozorčića pružaju pogled na pernate susjede što čuče na susjednom drvu udaljenom 80 metara.
Klaus Nigge će provesti ukupno tri i pol tjedna u toj kolibi. Odnosno, od tri do pet dana u komadu, raspoređeno na tri mjeseca, dok mladunče u svibnju ne dosegne svoju punu veličinu.

Pročitajte više u časopisu Geo - siječanj 2010.

Autor: Carsten Jasner