Smrt u šumi

Jednom godišnje stotine nadničara napuštaju svoje domove i kreću u potragu za medom u močvarnim šumama mangrova u Sundarbansu. Tim je ljudima to jedina mogućnost da prehrane svoje obitelji. No jako dobro znaju: u jezovitoj džungli nikad nisu sami. A neki od njih neće se vratiti kući.

Ujutro 1. travnja 2009. godine Mohammed Anwar Gazi privija uza se svoju petogodišnju kćer. Pro-mrmlja: „Allahu akbar“, Bog je velik. Zatim klekne pred svoju majku i dodirne joj stopala.
Ta starica, čija je koža nabrana poput njezina iznošenog sarija, uzima mu glavu u ruke i daje mu blagoslov. Zatim okreće lice na drugu stranu i plače. Od svoje se supruge Jobede Khatum Anwar oprostio već u drvenoj kolibi. U muslimanskom Bangladešu pristojnost nalaže da se muškarci i žene ne dodiruju u javnosti.
Ali Jobeda ne može muža tek tako pustiti da ode, pa izjuri za njim na ulicu i još mu jednom privija kćer na prsa. Njih troje bez riječi ostaju tako zagrljeni.
Zatim Anwar polazi; u desnoj mu ruci srpast nož i kanistar s vodom, u lijevoj stara putna torba s košuljom, ručnikom, žiletima za brijanje i pregačom.
Na obali rijeke Arpangasije, koja selo Burigoalini razdvaja od Sundarbansa, najvećega neprekinutog šumskog prostranstva mangrova na svijetu, skupila se gomila ljudi. Prethodnog su dana Anwar i ostalih osam članova posade čamac nasukali na blatnjavu obalu. U zoru su sve što im je potrebno za dva tjedna u šumi utovarili pod daske koje prekrivaju dno čamca: 80 kilograma riže, dvije litre ulja, četiri kilograma leće; 3000 listova betela za petoricu koji žvaču paan, mješavinu duhana i začina umotanu u listove betelova oraščića, te stoga poput Anwara u ustima imaju još samo crvene krnjatke; 2000 bidija, indijskih začinjenih cigareta za trojicu pušača. Samo Mohammed Golam Mustafa, njihov predvodnik, ne puši niti žvače. Njegovi blještavo bijeli zubi svjetlucaju na licu izrazito crne puti. On stoji uspravno na stražnjem kraju čamca, jednom rukom zagrlivši sina.
To je prvi put u posljednje tri godine da Anwar ne zapovijeda vlastitim čamcem, nego isplovljava sa svojim susjedom Mustafom. Anwarova je posada ove godine ostala kod kuće, kao što je učinila i prethodne godine.
Selo Burigoalini vrlo je idilično kad se promatra s krova bunkera za zaštitu od ciklona, nalik tepihu satkanu od tirkiznih ribnjaka za uzgoj rakova kozica, polja riže, gajeva palmi i kuća prekrivenih rižinom slamom. Ali Burigoalini je i selo u strahu: tu tigrovi ubijaju osobito mnogo ljudi. Godine 2009. u samo tri mjeseca usmrćeno je deset seljana; u cijelom području Sundarbansa bilo je 57 žrtava. I tijekom 2008. godine stradalo je u Burigoaliniju više od dvanaest ljudi, među njima i jedan 18-godišnjak koji je htio s druge strane rijeke odsjeći nekoliko zelenih grana.
Tko na toj obali iziđe iz čamca, kroči u područje tigrova.
Znanstvenici procjenjuju da između 500 i 700 tih grabežljivaca tumara močvarnom šumom koja se proteže Bengalskim zaljevom od Bangladeša sve do Indije. To je najveća populacija tigra Panthera tigris.
Sljedećih će nekoliko tjedana Anwar, Mustafa i ostali sakupljači meda provesti u carstvu tih grabežljivih mačaka. Pritom neće poput drvosječa ili ribara raditi u blizini tabora, nego će pješice obilaziti golemo područje.
Od svih mogućnosti zarađivanja za život u močvarnim šumama mangrova u Sundarbansu, njihov je posao najopasniji.
Tko si to može priuštiti, kaže Anwar, ne ide u šumu. Ali on mora. Ne posjeduje njivu, u selu ne može pronaći posao. Rodbina kod koje u jednom zaselku žive on i njegova supruga zahtijeva da se što prije isele.
Anwarov punac, koji je sagradio drvenu kolibu, u svoju oporuku nije uključio Anwara i njegovu suprugu. Troje Anwarove djece još ide u školu. Samo najstariji sin, 21-godišnjak, potpomaže obitelj onim što zaradi kao ribar.
Anwar s dna čamca podigne bivolski rog i duboko udahne. Vjetar nosi gromoglasan ton daleko preko rijeke. To je signal za pokret. Ljudi iskrcavaju djecu na obalu. Zatim guraju čamac u vodu. Svoje su pregače visoko zadignuli, blato im dopire iznad koljena. Posljednjih nekoliko metara čamac bočno klizi u rijeku, mlaz vode šikne uvis, muškarci uskaču pa se svim snagama laćaju vesala i upuštaju u borbu s riječnom strujom.
Gomila promatrača polako se razilazi. Naposljetku ostaje samo Anwarova supruga, sve dok čamac ne postane samo mala točka u daljini. Zatim se okreće i pokriva lice kutom sarija.
Nešto prije jedanaest sati prije podne skupljači meda dolaze do uprave šumarije u Burigoaliniju, nakupine koliba od valovitog lima. Na jednom lučkom nasipu između zgrada iz mulja izviruju olupine čamaca koji su zaplijenjeni jer su njihovi vlasnici uhvaćeni u šumi bez propusnice. Dozvola je potrebna i skupljačima meda, a osim toga moraju sklopiti i policu osiguranja za slučaj smrti.
Međutim, voditelj šumarijske ispostave isplovio je svojim gliserom – hitan slučaj. Skupljači meda ne dobivaju službenu iskaznicu, nego Allahov blagoslov. Čovjek u bijelom kaftanu kojem se duga brada u uvojcima spušta niz prsa, teškom se mukom uspinje uza stube što vode do verande šumarijske uprave. Spušta se na klupu, muškarci sjedaju u krug oko njega. Mula, islamski duhovnik, započinje molitvu. Mustafa diže ruke u zrak, okreće dlanove prema gore, zajedno s mulom mrmlja sure iz Kur’ana.

Pročitajte više u časopisu Geo - rujan 2010.

Autor: Florian Hanig