Bića kojim je potrebna naša pomoć

Srce za orangutane

Orangutani obitavaju još samo na Sumatri i Borneu, no svake ih je godine sve manje. Stanje je dramatično unatoč mjerama koje su poduzete da ih se zaštiti od izumiranja.

Pravo je čudo što orangutani još uopće žive izvan zooloških vrtova. Oni su jedini čovjekoliki majmuni u Aziji i najveće životinje koje žive na drveću našega planeta. Većina znanstvenika slaže se da postoje dvije vrste orangutana: sumatranski orangutan (Pongo abelii) i bornejski orangutan (Pongo pygmaeus), koji ima tri podvrste. Međutim, broj tih izuzetno inteligentnih i domišljatih životinja zastrašujuće je malen. Procjenjuje se da ih je preostalo 50.000, što je otprilike jedan posto njihove populacije na vrhuncu razvoja. No, umjesto da zaštite i taj iznimno malen broj preostalih orangutana na Sumatri i Borneu, ljudi uništavaju nizinske tropske kišne šume – jedino obitavalište tih crvenih majmuna.
Iako se naši najbliži rođaci u životinjskom carstvu – njihovi i naši geni identični su do 97 posto – odlikuju golemom snagom, ne mogu se zaštititi od istrebljenja zbog financijskih interesa zvjerokradica te bogatih trgovaca skupocjenim drvom i palminim uljem. Izloženi njihovim rabotama, crveni su primati nemoćni unatoč svojoj inteligenciji. Pomoć i zaštitu mogu dobiti samo od borbenih i suosjećajnih ljudi, kojih je na žalost premalo.
Anne E. Russon, profesorica psihologije na Glendon Collegeu Sveučilišta York u Torontu, autorica je knjige Reaching into Thoughts: The Minds of the Great Apes. U njoj navodi kako što detaljnije proučavamo čovjekolike majmune, „to više uočavamo da posjeduju vještine za koje smo do sada smatrali da ih imaju samo ljudi. Izrada i korištenje složenim oruđem, prijevare, samosvijest i planiranje – sve su to vrlo kompleksne sposobnosti koje smo smatrali svojim ekskluzivnim ljudskim naslijeđem. No, sada shvaćamo da orangutani i ostali čovjekoliki majmuni također posjeduju takve sposobnosti. Njihova su dostignuća možda manje napredna od naših, ali mnogo su se više približili našoj razini shvaćanja nego što smo to smatrali mogućim“.
To su spoznaje koje Willie Smits može samo potvrditi. Smits je rođen 1957. u Nizozemskoj, a studirao je šumarstvo i pedologiju. Godine 1981. istraživao je tropske kišne šume na planinama Meratus u indonezijskom dijelu otoka Bornea, a 1987. u Istočnom Kalimantanu osnovao je šumarsku školu i herbarij Wanariset Forestry Research Station.
Potkraj 1989. Willie Smits posjetio je tržnicu u obalnom gradu Balikpapanu. Pozornost mu je privuklo apatično mladunče orangutana u kavezu. Uvečer je vidio majmunčića kako hropće ležeći na hrpi smeća. Vlasnik ga je bacio. Smits je bio šokiran: „Njegove su me oči potpuno obuzele. Činilo se kao da strpljivo čeka smrt.“ Dehidriranu je životinju odnio kući, prisiljavao je da pije razrijeđeno mlijeko, masirao je cijelu noć i grijao svojim tijelom. Malo je biće ozdravilo. Smits ga je nazvao Uce – po zvuku njegova hroptanja. Dva tjedna poslije Smits je zbrinuo i Dodoya, drugo mladunče orangutana.
Ucea i Dodoya prijavio je Ministarstvu šumarstva i pokušao se brinuti o njima koliko je mogao – s obzirom na svoju izobrazbu. Broj orangutana „beskućnika“ u njegovu neformalnom prihvatilištu svaki je dan bio sve veći. Više nije bilo povratka: morao se brinuti o jadnim stvorenjima koja su ostala bez svoga doma; predobro je znao kako paljenje i krčenje šuma u obitavalištu orangutana ugrožava njihov opstanak.
Donacija od 10.000 dolara omogućila mu je da 1991. godine osnuje Wanariset Orangutan Rehabilitation Center. Kako bi projekt dobio i pravnu strukturu, 1992. osnovana je udruga Balikpapan Orangutan Society (BOS), koja je poslije preimenovana u Borneo Orangutan Survival Foundation. Službeni je blagoslov bilo lakše dobiti jer je Smits radio kao savjetnik pri Ministarstvu šumarstva u Jakarti.

Pročitajte više u časopisu GEO- srpanj 2008.

Autor: Gerd Schuster