Nova moć bilja

Suvremena biljna medicina

Mnogi ljudi imaju veliko povjerenje u djelotvornost biljnih lijekova – međutim, ono nije uvijek opravdano. U stvarnosti su razlike u kvaliteti goleme i nije ih lako prepoznati. Najviše ovise o tome kako je neka ljekovita biljka obrađena, a pritom nije važno je li ta biljka rudbekija, ginko ili gospina trava. Geov reporter pomaže nam razlikovati dobre od loših prirodnih lijekova.

Liječeći bolesti, ljudi su još davnih dana i u različitim kulturnim sredinama posezali za biljkama i plodovima. Tako su već stari Egipćani vjerovali u ljekovitu moć prirode, a poslije su njihovo znanje preuzeli antički liječnici. Hipokrat, rođen 460. g. pr. n. e., bio je jedan od najuglednijih liječnika svoga doba. Njemu se pripisuje Corpus hippocraticum, zbirka rukopisa o primjeni različitih biljaka u svrhu liječenja. Hipokrat je odlazio na brojna putovanja kako bi stjecao nova znanja. Čuo je i za sustav liječenja koji se održao do danas u Indiji, a uključuje uporabu biljaka i čajeva – riječ je, dakako, o ajurvedi. Indijci još i danas vjeruju u ljekovitu moć biljnih pripravaka. Rakesh Tuli, direktor indijskoga Nacionalnoga botaničkog istraživačkog instituta, objašnjava kako biljne pripravke uzima oko 60 posto njegovih sunarodnjaka. Slično kao na Indijskom potkontinentu, tradicija prirodne medicine uspjela se kontinuirano očuvati još u Africi i Južnoj Americi. Tako je i danas u amazonskim provincijama Brazila odlazak šamanu posve normalna pojava.
Navodno u nekim zemljama u prirodnu medicinu vjeruje čak i do četiri petine stanovništva, a u svijetu se u ovom trenutku upotrebljava oko 35.000 ljekovitih biljaka. Tako je prije svega zbog toga jer su medikamenti proizvedeni u farmaceutskim tvrtkama u većini zemalja preskupi. Usto, ljekovito bilje i tinkture jednostavno ulijevaju više povjerenja od proizvoda kemijske industrije, što je osobito izraženo u razvijenim zemljama. „Biljni su lijekovi u velikom broju zemalja važan dio duge tradicije. Već sama ta činjenica čini ih omiljenima“, drži Rakesh Tuli.

Tijekom stoljeća uspjeli su iscjelitelji, druidi i vračevi stvoriti golemu riznicu iskustava i znanja o primjeni korisnog bilja, koju su potom prenosili na nove naraštaje. Tako je u Europi nastala antička vještina liječenja. Iz nje se poslije razvila srednjovjekovna samostanska medicina. Tragovi drevnoga liječničkog umijeća zamjetni su i dan-danas u brojnim botaničkim imenima. Tako je već i naziv fitofarmaka starogrčkog podrijetla: riječ phyton označava biljku, a pharmakon ljekovito sredstvo.

Upravo povijesna dubina biljnoj medicini daje ono što budi povjerenje. Nisu, naime, rijetki oni koji vjeruju kako već duboka starost recepta dovoljno jamči da su i pripravci spravljeni po njemu osobito koristan ili čak najbolji način liječenja bolesti. No, je li doista uvijek tako?

Pročitajte više u časopisu GEO - travanj 2009.

Autor: Claus Peter Simon