Umjetnost prepariranja

Čije je oko visoke divljači najbolje? Tko poznaje savršen položaj kandža ptica pjevica? Kad aduktor na kuni djeluje pretjerano? Što je s lavljim krznom? Posjetili smo Europsko prvenstvo u prepariranju životinja.

Podno talijanskih Alpa Johannes Wicke sjedi u maloj sobi hotela Posta. Povremeno pogledava na bučno gradilište s druge strane ceste i kovčeg pokraj kreveta u kojem se nalaze ostaci njegove kornjače. Dan je počeo loše.
Wicke, stručnjak za prepariranje Prirodoslovnog muzeja u Beču, sa svojim je mlađim kolegom Ederom na put krenuo u malome transportnom vozilu. Najprije je sat vremena morao trpjeti /death metal/, glazbeni pravac koji baš i ne preferira – pogotovo ne tako glasno kako ga sluša Eder ne bi li stvorio odgovarajuću atmosferu. Ne zna je li kriva glazba, stil vožnje njegova kolege ili talijanske planinske ceste – ali negdje kod prijevoja Brenner Wickeova se kornjača raspala. Tako je za nj utrka završila prije nego što je započela.
Nijemci Jürgen Fiebig i Robert Stein, pak, stigli su bez gubitaka. Fiebig je Steinu svojevrsni „staratelj“ – jer je Stein sa 29 godina najmlađi natjecatelj. Nazivaju ga „Dječačić“ iako je već svjetski prvak. Oni su se dovezli u odvojenim vozilima jer im je potreban skladišni prostor. Samo Stein ima 17 izložaka. Među ostalima, tu je orao štekavac prikazan kako strmo slijeće napadajući; on zbog položaja, dakako, mora slobodno stajati. Fiebig i Stein za potrebe prijevoza svoje su preparirane životinje smjestili u ploče od polistirena. Kolega Blumenstein iz Potsdama, naprotiv, najviše se pouzdaje u fiksiranje iglama.
Kod mjesta Hermsdorfer Kreuz pridružili su im se još i Dirk Grundler iz Magdeburga i Marco Fischer iz Erfurta, stoga su ostatak puta prevalili u konvoju. Na parkiralištu se poveo razgovor o prednostima i nedostacima uporabe kukaca slaninara – koji s jedne strane besprijekorno oglođu skelet, ali s druge bez problema mogu rastaviti pola radionice. Osim toga, pokrenuta je rasprava o položaju kandža ptica pjevica, temi o kojoj se nedavno raspravljalo do šest sati ujutro. Nakon 12 sati vožnje napokon su uz večernje talijansko sunce stigli na cilj – u Longarone, mjesto održavanja 8. europskog prvenstva u prepariranju životinja.
Sedam će dana žiri budnim okom pratiti 70 sudionika iz 12 država. Natjecat će se u 13 kategorija, od malih ptica do velikih sisavaca. Postoje četiri klase zvučnih imena, kao što su master ili excellence ali i mnoštvo posebnih nagrada, diplome, raznobojne vrpce i ušminkani stakleni pehari, zbog čega je na kraju tjedna onoliko europskih prvaka koliko u najboljoj slastičarnici u Longaroneu ima vrsta sladoleda.

Longarone je, mora se priznati, grad nenametljiva šarma. Jedan je od razloga taj što je u listopadu 1963. bio potpuno razoren. Nakon odrona brda u akumulacijsko jezero Vajont dolinu je preplavila vodena bujica u kojoj je smrtno stradalo 2000 ljudi. Prilikom obnove inženjeri su na obronku sagradili betonske građevine. Među njima je i moderna crkva koju odaje samo križ na vrhu krova. Zatim su tu garaže i nekoliko hotela od betonskih ploča. Negdje između glavne ulice i tvornice s dimnjacima iz koji se puši nalazi se višenamjenska dvorana. Onamo su se idućeg jutra uputili Fiebig i njegovi kolege. Konkurencija još nije stigla, Nijemci su prvi. Na ulazu se žele prijaviti, no još nema nikoga tko bi uzeo njihove podatke. „Ovdje je sve vrlo talijanski“, kaže Stein.
Prije osam godina, kad je Longarone također bio domaćin europskoga prvenstva, Talijani su u izložbenoj prostoriji postavili štand sa sirom. Na kraju je bilo više muha nego posjetitelja. Cijeli je tjedan dvorana imala specifičan miris. „To je više bila predstava strvina“, prisjeća se Grundler sa smijehom kojim je nadglasao Steinea i Fiebiga zajedno.
Malo po malo i parkiralište ispred dvorane počelo se puniti automobilima iz kojih su provirivale glave zebri, lavlja torza i sokolova krila. Talijanski predsjednik udruge izbušio je u zidu rupe kako bi se ondje mogle pričvrstiti srneće glave. Jedan dolazi s lisicom, koja je opremljena dalekozorom i lovačkim šeširom.
„S nečim ovakvim ne želim imati veze“, kaže Stein komentirajući pretjeranu težnju za senzacionalizmom. Međusobno prepletene i klinovima pričvršćene glave jelena također nisu po njegovu ukusu.

Svi su sudionici profesionalci koji rade u muzejima ili kao samostalni preparatori za privatne kolekcionare i lovce. Većina preparatora lovcima uskraćuje i najmanju sposobnost prosuđivanja ove umjetnosti. „Čudni su to ljudi“, kaže Fiebig, koji prezire pretjeranu ovisnost o trofejima.
Njemu su ti umjetnički preparati nešto posve drugo, posrednici vitalne prirode. Zaustavljene su scene živih bića kao slike, samo znatno plastičnije. Osobito je važno posjetiteljima muzeja približiti način života i karakter životinja – ne bi li tako postali svjesni potrebe zaštite. Taj cilj Fiebig smatra plemenitijim od dokumentiranja jednog uspješnog odstrela.

Pročitajte više u časopisu Geo - svibanj 2011.

Autor: Andreas Wenderoth