Velika petorka

Brisanje granica između Južnoafričke Republike, Mozambika i Zimbabvea odvažan je plan velike političke važnosti. Vlade i upravitelji nacionalnih parkova prirode triju zemalja rade na njegovu ostvarenju. Područje Velikoga prekograničnog parka Limpopo postat će golem rezervat prirode bez premca u svijetu. Stanište dostojno čak i velike petorke safari-turizma: nosoroga, slona, bizona, leoparda i lava.

Bilo je to u sezoni kiša kad se Arrie van Wyk prvi put u terencu teškom mukom probijao blatnim putovima na svojem radnom mjestu površine milijun hektara. Samo nekoliko tjedana prije bio je imenovan voditeljem gradnje nacionalnog parka Limpopo u Mozambiku. Taj je Južnoafrikanac tom prigodom krenuo u nastupni posjet vijeću staraca u naselju usred netom osnovanoga zaštićenog područja. Sat po sat, boreći se s upravljačem, probijao se kroz težak teren okupan znojem. Tog je dana u prosincu 2001. godine van Wyk u potpunosti shvatio koliko je izazovan pothvat u koji se upustio.

Utvrđivanje putova još se pokazalo najlakšom zadaćom. Trebalo je raščistiti mine zaostale još iz građanskog rata; stanovnicima s područja parka morali su se ponuditi novi životni prostori na njegovim rubovima. No najveći je problem bio – nedostatak divljih životinja. Lovci i pripadnici raznih milicija nekontroliranim su lovom opustošili to golemo područje suhih savana i riječnih šuma.

Kakav je to afrički nacionalni park bez žirafa i zebri? A što tek reći na izostanak susreta s jednim od pripadnika velike petorke – slonom, nosorogom, afričkim bivolom, lavom i leopardom? Taj je naziv za najatraktivnije divlje životinje, koji su nekoć sročili lovci na krupnu divljač, danas sredstvo za privlačenje fototurista: safari-programi koji obuhvaćaju veliku petorku osobito su cijenjeni.

Lav i društvo gotovo su bili iščeznuli iz Limpopoa. No van Wyk se ipak nadao: gdje bi se još na svijetu mogla pronaći tako velika površina spremna za prihvat divljih životinja – koja uz to graniči sa zaštićenim područjem gotovo preplavljenim grabežljivcima i kopitarima? To je slučaj u poznatom južnoafričkom nacionalnom parku Krüger, čija se 380 kilometara duga istočna granica podudara s granicom parka Limpopo; dva metra visoka zaštitna ograda za divljač podignuta prije dva desetljeća u isto je vrijeme granica parka i države.

Ta je ograda, koliko god zastrašujuće izgledala, na južnoafričkoj strani sačuvala fenomenalno bogatstvo divljači u parku Krüger te od njega napravila najveću atrakciju u državi: 1,3 milijuna ljudi posjetilo je 2008. godine taj park veličine približno jednake Državi Izrael – što je ipak prilično skučeno znamo li da je to stanište 13.500 slonova, 37.000 afričkih bivola, krda gnuova i zebri. Osobito su u doba suša životinje ovisne o alternativnim površinama poput onih u Mozambiku. Zoogeografski gledano, južnoafrički i zimbabveški lowveld te područje što gravitira rijeci Limpopo ionako tvore cjelinu.

Iz tog razloga, ali i u korist cijelog čovječanstva, van Wykov je poslodavac Peace Parks Foundation, smješten u Stellenboschu kraj Cape Towna, ustrajao na zamisli brisanja granice. U isto vrijeme s osnivanjem parka Limpopo pojavio se i još ambiciozniji cilj: njegovo spajanje s nacionalnim parkovima Krüger i Gonarezhou u Zimbabveu u Veliki prekogranični park Limpopo.

Ta je vizija već dulje vrijeme na korak do ostvarenja: na inicijativu spomenute zaklade predsjednici triju država ugovorno su se obvezali uspostaviti zajednički park i dopustiti da se njime upravlja kao jedinstvenim zaštićenim područjem. Mjerodavni su se ministri složili glede plana upravljanja, koji uređuje razmjenu životinja, propisuje sprječavanje zaraznih bolesti i određuje jedinstvene standarde za terenska istraživanja. Svakodnevni poslovi uprava parka koordiniraju se u odborima koji se, primjerice, bave ujednačavanjem cijena ulaznica i razmjenom podataka o određenim sojevima uzročnika slinavke i šapa.

Doduše, u Zimbabveu je napredak nešto manji jer park Gonarezhou tek treba povezati s druga dva parka uspostavljanjem kopnenoga koridora. Potrebno je sagraditi most za automobile preko rijeke Limpopo. No taj je projekt skup i gospodarski posrnuloj državi nedostaje novca. Ne obazirući se na teškoće, upravna tijela u sve tri države rade čak i na širenju granica prekograničnog parka.

Premostiti granice, postići međusobno razumijevanje – južnoafrički idol mirotvorstva Nelson Mandela zdušno podupire ideju osnivanja parka Peace. Simboličnu važnost za njeno ostvarenje ima događaj iz prosinca 2005. godine, kad je otvoren prvi granični prijelaz između parkova Krüger i Limpopo.

Otada se svake godine tisuće Južnoafrikanaca upućuju preko toga novog prijalaza s prilično ležernim režimom kontrole kako bi nakon prolaska kroz park Limpopo produljili prema plažama u Mozambiku. I van Wyk je, kao i obično, upravo ondje prešao granicu te se zaustavlja uz rub ceste da bi propustio karavanu terenaca što se polako truckaju s prikolicama na kojima voze čamce. „Ti ljudi u zemlju donose novac. No u našem bi se parku mogli zadržati i dulje.“

Stoga van Wyk na izdvojenim površinama daje graditi kampove ili potiče investitore na njihovu gradnju. Ostala područja trebaju ostati netaknuta, jedino je još u uskom pojasu uz rijeku Limpopo, koja razdvaja park od polja i oranica mozambičkih susjeda, dopuštena ispaša stoke i lov za osobne potrebe.

I usred parka Limpopo još žive ljudi. Njima se nude mogućnosti za preseljenje, na koje s vremenom pristaje sve više njih. Na periferna se područja parka 2008. godine preselilo 18 obitelji; za još 20 obitelji ondje su potkraj 2009. podignute kuće.

Pročitajte više u časopisu Geo - ožujak 2010.

Autor: Martin Meister