Versailles

Francuski Kralj Sunce, Luj XIV., dao je izgraditi najveći dvorac na svijetu. Priređivao je raskošne zabave, vodio krvave ratove. No bilo je trenutaka kad ga je zanimalo samo jedno: kad će prve svježe bobice. U Potager du Roi, kraljevskom povrtnjaku Versaillesa, i danas uspijeva 900 sorti probranog voća i povrća. To je nostalgično mjesto, podsjetnik na poljoprivredu koja nije bila samo gospodarska djelatnost – nego i kultura.

Na početku obilaska, Antoine Jacobsohn, ravnatelj kraljevskog povrtnjaka, pripovijeda o učitelju i špinatu. Učitelj, podrijetlom iz Pariza, došao je u vrt s učenicima kako bi im približio botaniku i, prije svega, pobudio njihovo zanimanje za prednosti zdrave prehrane.
Nema do povrća koje dolazi izravno s polja, kazao je učitelj. Mrkve, svježe iz zemlje, salata još prekrivena jutarnjom rosom, maline koje se jedu izravno s grma. A tek špinat! Mladi, sočni zeleni listovi špinata, to je najzdravije povrće – i učitelju najdraže.
Njega je želio pokazati učenicima. Pa gdje raste?
„Stajao je točno ispred njega“, kaže Jacobsohn. „Nije ga primijetio jer ga je i sam, kako se ispostavilo, poznavao samo s polica supermarketa.“

Među posjetiteljima koji su se okupili na terasi iznad Grand Carréa (velikoga povrtnog bloka) razlegne se tihi hihot. Sunčano je srpanjsko jutro, savršeno za obilazak vrta. Pred grupom posjetitelja poput goleme se pozornice prostire srce povrtnjaka kralja Luja XIV. Potager du Roi obuhvaća tri hektara mekog i istodobno strogo strukturiranog zelenila: nježne mladice, raskošne grane i još neobrasle okvire za vitice u uzornim redovima, razdijeljene u 16 gredica okruženih brajdama krušaka. U sredini okrugao bazen sjaji na jutarnjem suncu.
Ne morate biti stručnjak za vrt kako biste se oduševili ovim prizorom, no priča sa špinatom poziva na oprez. Bolje je prvo pažljivo pogledati što raste na gredicama lijevo i desno od staze. Pojedine biljke na prvi pogled prepoznaju i amateri: rajčice, cvjetaču, obični grah, glatki i kovrčavi peršin. Ali ovo razbarušeno zelenje – je li to lišće mrkve ili nesvakidašnja vrsta salate? Kakvi to gomolji strše iz zemlje? I neobično voće na onom grmu: otkad su maline žute?
Monsieur Jacobsohn spremno objašnjava, identificira mrkvu, koromač i korabicu, govori kako u Potageru ne uspijevaju samo žute maline nego i vinskocrveni krumpiri te prugasti, ljubičasto-bijeli patlidžani. Posjetitelji saznaju da su salate od cvjetova, posljednji hit haute cuisine, bile u modi već na dvoru Luja XIV. Kušaju papreni dragoljub i gorkasti hemerokalis. Dok još otiru zlatno-žuti pelud s usana, ravnatelj vrta postavlja naizgled naivno pitanje.
„Razlikujete li kruške od jabuka?“
Opet tihi hihot, pa naravno, to zna svako dijete. No kad Jacobsohn ispruži ruke, svi zbunjeno gledaju u dva lista, jedan grub i izbrazdan, drugi gladak poput polirane kože. Koji je jabukov, koji kruškov?
Nitko ne zna. No sada je svima jasno: ovaj vrtlar ne želi samo pokazati lijepe gredice i zanimljive biljke. On ima misiju. Želi slušateljima predočiti da im je, kao i većini njihovih suvremenika, promaklo nešto važno. Znanje koje spada u osnovno opće obrazovanje: kako iz sjemena, pupoljka, mladice, ljudskim djelovanjem tijekom mnogih tjedana nastaje komadić hrane. Ili jednom riječju: kako funkcionira poljoprivreda.
„Za većinu ljudi“, kaže Jacobsohn, „poljoprivreda je samo gospodarska grana. No ona je dio kulture. Vrijeme je da se toga ponovo prisjetimo.“

Predaja ne govori je li Luj XIV. volio špinat. No sigurno je da je bio slab na mladi grašak (iako ga je osobni liječnik uporno od toga odgovarao) i da je svake godine nestrpljivo čekao prve smokve i kruške. Ako bi u to vrijeme bio u državničkom posjetu ili vojnom pohodu, naložio bi da mu dvorski vrtlar željene plodove pošalje u košarama preko pola Europe. Ako bi pak boravio u Versaillesu, redovito bi išao od dvorca preko oranžerije do raskošnih, zlatom ukrašenih rešetkastih vrata koja su vodila u povrtnjak. Ta su se vrata otvarala samo za njega i nekolicinu odabranih gostiju; dvorjani nisu imali pristup. Vjerojatno ne bez razloga: mnogo ih je dijelilo vladarovu strast prema ukusnim plodovima, a vrijeme posluživanja prvoga mladog graška danima je bilo tema razgovora u versajskim salonima.
Većinom je kralj, dakle, sam stajao na terasi iznad Grand Carréa. U pratnji dvorskog vrtlara Jean-Baptistea de La Quintiniea koračao je uz gredice i redove voćaka te promatrao 40 pomoćnih vrtlara. Vjerojatno se osjećao kao i ostali smrtnici, ljubitelji vrta, dok gledaju druge kako kopaju, grabljaju i rezuckaju: svrbjeli su ga prsti. Jednog se dana odlučio uputiti u umjetnost rezidbe voćaka. Tako je barem izvijestio njegov dvorski vrtlar u priručniku za vrtlarstvo objavljenom 1690. godine. Reci i danas svjedoče o oduševljenju koje je pritom osjećao.
To je morala biti i lijepa slika: poštovani, strašni Kralj Sunce, vođa najvažnije europske velesile, najambiciozniji vojskovođa i najmegalomanskiji graditelj svog vremena udubljen u promatranje izdanka kruške, s nožem za cijepljenje na tek iznikloj mladici. Nažalost nijedan dvorski slikar nije zabilježio tu sliku.
Možda i zato što je povrtnjak bio jedno od rijetkih mjesta gdje je kralj mogao biti privatno lice, gdje se nije zadržavao zbog pokazivanja nego isključivo iz zadovoljstva.

Pročitajte više u časopisu Geo - rujan 2011.

Autor: Johanna Romberg