Vodozemci

Tajanstveni ubojica životinjskog carstva zagonetka je za znanost i desetljeće nakon što je otkriven – i pustoši gore nego ikad. Znanstvenici diljem svijeta prate njegove tragove.

Nitko ne zna gdje je priča započela, no u skrovitom kutku Zoološkog vrta u San Franciscu u Kaliforniji moguće je naslutiti kako će u najgorem slučaju završiti. Uza zid obložen drvenom oplatom na postolju stoji staklena kutija. Na prvi pogled terarij. Ali tko se pažljivije zagleda, neće vidjeti samo tri blatnjavosmeđe planinske žutonoge žabe (/Rana muscosa/) nego i budućnost. Barem mračniju verziju. Naime, tri su zatočenice posljednje jedinke svoje vrste. To bi se moglo dogoditi svim vrstama žaba. Kao i repatim vodozemcima, daždevnjacima i beznošcima. Ta sudbina možda očekuje svih 6000 poznatih vrsta vodozemaca, a trećini već prijeti izumiranje; između 120 i 170 vrsta vjerojatno postoji još samo kao ime i fotografija.
Izumiranje vrsta uobičajeno je u povijesti prirode. No spomenuta je vrsta nestala odjednom, u samo nekoliko desetljeća – odnosno 200 puta brže nego inače. Usto uznemiruje činjenica da je pogođen cijeli razred životinja. Kao da odjednom u opasnost dođu sve ribe, ptice ili sisavci.
Vodozemci su dobili moćnog, nevidljivog neprijatelja, koji ih je posljednjih godina pogodio poput biblijske pošasti. Pokosio ih je ne u stotinama nego u stotinama tisuća. Širom svijeta. U nacionalnim parkovima, u predgrađima gradova, u planinskim predjelima Amerike i kišnim šumama Australije. Ubija potmulo i tiho, gotovo sablasno, uginule žrtve pritom izgledaju kao da će u sljedećem trenutku skočiti.
Nije isključeno da će se žabe za nekoliko godina moći pronaći samo u zoološkim vrtovima, knjigama bajki i sjećanjima iz djetinjstva. Neki se posjetitelji prestraše te predodžbe, govori Eric Krussman, zaposlenik Zoološkog vrta u San Franciscu. Pritom se pokušava nasmijati, no baš mu i ne uspijeva. Priča o tri planinske žutonoge žabe u Krussmanovu terariju nije vesela. Još su prije godinu dana živjele na jezeru u Sierra Nevadi, na 3400 metara nadmorske visine, zajedno s tisućama jedinki svoje vrste. Nekoliko mjeseci poslije većina je uginula, plutale su na leđima u ledenoj planinskoj vodi ili trunule okružene otočićima snijega, travom i ružičastim vrijesom. Dvadeset je jedinki spašeno i preneseno u San Francisco. Sedamnaest je uginulo. Preostale sjede iza stakla, nepomične zure poput traumatizirane siročadi – i svaki dan podsjećaju Krussmana na ono što bi se moglo dogoditi. Kad dovoljno dugo promatra, u staklenoj kutiji ne vidi samo moguću budućnost nego i prošlost: predznake katastrofe.

Sredinom 80-ih godina prošlog stoljeća Keith McDonald stajao je u vlažnom zraku australskih tropa. Taj svijet slapova, divovskih paprati i napola trulih debala nitko nije poznavao bolje od tog snažnog čovjeka blijedocrvenkaste kože škotskih predaka. Godinama je radio za službu zaštite okoliša savezne države Queensland. Osobenjak zanesen prirodom, lud za žabama, gledao je u metež biljaka kišne šume kao da želi napraviti inventuru. Čega ima dovoljno? Gdje žive koje vrste? Što je novo?
Na bujno obraslim padinama Mount Elliota jednom je bio otkrio tamnosmeđu životinju dugačku jedva tri centimetra. Danas se stručno naziva /Cophixalus mcdonaldi/, McDonaldova žaba.
Znanstvenik je među prvima primijetio i da nešto nedostaje. Na ophodnjama po Nacionalnom parku Eungella okruživala ga je neugodna tišina. Nekoliko mjeseci prije tu je odjekivao kreket desetaka žaba eungella (Taudactylus eungellensis), koje McDonald, glave zavučene duboko među ramenima, zna oponašati i nakon 20 godina. No područjem je odjednom vladao mir, na vidiku nije bilo životinja. Ni živih ni mrtvih. Na drugom je mjestu u parku zatekao sličnu situaciju. Umjesto uobičajenog stakata sjevernoaustralske plosnatonosne žabe (Rheobatrachus vitellinus) McDonald je čuo tek žubor potoka.
„Što se ovdje dogodilo?“ pitao se. McDonald je vjerojatno posljednji čovjek koji je vidio Rheobatrachus vitellinus. Otad se ta vrsta, koja potomke može izleći u želucu i zatim ispljunuti male žive žabe, smatra izumrlom. Biologu se sve skupa doimalo poput uroka: kamo bi god krenuo, svjedočio je nestajanju životinja. Žabe su zašutjele i u drugim dijelovima Australije. Tri tajanstvena vala izumiranja za nekoliko su godina opustošila istočnu australsku obalu. Nisu ostavili vidljive strvine. Tisuće su životinja jednostavno nestale. Bez traga.
Tanka koža kroz koju dišu i primaju tekućinu čini vodozemce osjetljivijima na otrove iz okoliša, pesticide i kemikalije od većine životinja. To je prirodni sustav ranog upozoravanja ljudi. Poput rudarova kanarinca, koji je zbog plina ili manjka kisika u oknu beživotno pao s prečke i svojom smrću pravovremeno upozorio ljude.
U australskim šumama, ubrzo je postalo jasno, vrebalo je nešto opasno.

Autor: Markus Wolff