Žderonje

Iako ih gotovo nitko dobro ne poznaje, žderonje su na lošem glasu. S pravom? Fotograf Antti Leinonen pozvao je Geovu reporterku Katju Trippel u skrovište iz kojeg u Finskoj promatra te plahe lovce.

„Vidimo se večeras“, kaže Antti i odlazi gacajući kroz snijeg. Mašem mu i potom brzo zakračunavam vrata svoga drvenog skrovišta. Dakle, sad sam sama.
Sama u finskoj tajgi. U nekoj vrsti pseće kućice na stupovima, s cijevi za provjetravanje, grijanjem na svijeće i otvorima za promatranje. Sjedim u lotosovom položaju, glava mi gotovo dodiruje strop, tijelo mi je umotano u vreću za spavanje. Kroz otvore mi pogled pada na zaleđeno jezerce okruženo gustim borovima i paprati. Desno škripi tanak napukao led dodirujući granitnu stijenu. Osamljena, turobna, tiha šuma. Osluškujem svoje disanje i čujem kako vjetar puše preko snijegom prekrivenoga granja. Čekam žderonju.
Taj rijetki grabežljivac ekskluzivni je fotomodel Anttija Leinonena. Više od 20 godina taj fotograf prirode luta divljinom blizu zelene granice s Rusijom. Nitko nije došao tako blizu „hijenama sjevera“ poput njega.
Hijene sjevera? Bezbrojne sage govore o životinji ubojici, no rijetko se može naći ozbiljnu literaturu o njezinu životu u slobodnoj prirodi. Često ni biolozi ne znaju puno više o žderonji, osim da nije ni medvjed, ni vuk, a ni mačka, nego jedan od najvećih pripadnika porodice kuna.
Pod svaku cijenu htjela sam se pridružiti Anttiju u njegovu skrovištu uz jezerce. Prošli su mjeseci dok me nije pozvao. Još u predvorju hotela, gdje je došao po mene, u gumenim čizmama i s džepovima otrcane parke prepunim filmova i mamaca sa slaninom, gledao me skeptično. Tek u šumi, kad sam sramežljivo upitala hoće li poslije uistinu doći po mene, iza njegove se brade mogao nazrijeti smiješak.
Stoga još pozornije sjedim ovdje. Moj pogled klizi od jednog do drugog bočnog prozora i sama sebi sličim sucu na teniskom igralištu. „Uz malo sreće, možda navrati i medvjed“, rekao je Antti prije negoli je otišao.

Sreća s medvjedima? Već je dovoljno uzbudljivo što očekujem žderonje. Na finskom te grabežljivce zovu ahma, što je povezano s riječju „pohlepa“. Engleski naziv wolverines preuzeli su mutirani junaci iz stripova, hrvači, rockeri i razarači tenkova. Na internetu vlasnici pasa za borbu raspravljaju o tome bi li njihovi psi preživjeli borbu jedan na jedan sa žderonjom.
Indijanci iz Sjeverne Amerike tu su životinju smatrali demonom i ubijali je gdje god bi stigli. Traperi su ih se bojali kao prepredenih kradljivaca koji prazne zamke, a u nuždi prodiru i u smočnice. Uistinu, njihove čeljusti mogu zdrobiti strvinu sa svim kostima, a istodobno je žderonja toliko spretan da očnjacima može probušiti jaja i isisati njihov sadržaj.
Vlada li posebno jaka glad, žderonje – koji imaju manje od 20 kilograma – mogu razderati i sobove, deset puta teže od sebe. Antti Leinonen zna pouzdana izvješća o tome kako su svojim žrtvama skočili na leđa, pandžama se zakvačili za krzno i toliko dugo grizli u vrat i žilu kucavicu sve dok kopitari ne bi pali i ostali nepomično ležati na tlu.
Nešto pucketa.
Najprije u granju, potom u neposrednoj blizini. Skamenila sam se. Što je to? Nešto skače na moj krov, šuška. Moje srce glasno tuče. Je li to on? Gloda li svinjsku koljenicu koju je Antti ostavio kako mamac? Nisam baš bila oduševljena njegovom idejom da mamac postavi iznad mene, ali fotograf se na to samo nacerio. Ipak bih trebala nešto doživjeti.
Još jednom šuštanje, pa zvuk lepeta krila crne žune vatreno crvenog zatiljka. Navaljuje na kože od slanine koje je Antti pričvrstio na drveće oko skloništa. Nema glave slične kuni, nema debelog repa. Lažna uzbuna.

Ujutro smo hodajući kroz šumu otkrili tragove u snijegu. Vodili su ravno u tipi u kojem fotograf skladišti opremu, a katkad i prespava. „Zar te nije strah?“ upitala sam ga. „Glupost“, progunđao je. Za Anttija su žderonje junaci tajge. Svakog dana prijeđu i po 50 kilometara svog teritorija u potrazi za strvinama. Zastaju samo nakratko da bi se odmorili i odspavali.
„Naravno da su ubojice“, rekao je Antti. „Ipak moraju preživjeti u šumi. No upravo se tome divim: tako su slobodni, tako žilavi, tako neustrašivi.“ Nakon kraćeg razmišljanja Antti dodaje: „Najsretnije sate svog života proveo sam s njima.“
Kada će barem jedan ahma navratiti kraj jezerca?
Dosad je fotograf samo troje ljudi ostavio u svom skrovištu. Jedan od njih bio je Jeff Cain, dostavljač iz Londona koji je još kao dijete bio opsjednut žderonjama te je sanjao o tome kako će obitelj prehranjivati zarađujući crtežima tih životinja.
Cain je morao čekati točno 64 sata i 30 minuta prije nego što ga je u 4.10 sati probudilo mljackanje mužjaka, kako je dokumentirao u urednim bilješkama u svojoj svaštarnici iz koje mi je čitao prije mog putovanja. Oliver Goetzl i Ivo Nörenberg, snimatelji životinja iz Hamburga, stiskali su se šest dana u kolibi prije negoli je mladunče doskakutalo te ih je potpuno očaralo i motiviralo da uz Anttijevu pomoć u iduća 24 mjeseca snime dokumentarni film. Svoju su tvrtku nazvali Gulo Film Productions, prema Gulo gulo, znanstvenom nazivu za žderonje.
Vjerojatnost da slučajno naiđete na žderonju je minimalna. U 19. stoljeću te su životinje bile rasprostranjene diljem pojasa tajgi i tundri u Skandinaviji, Rusiji i Sjevernoj Americi. Onda su stočari i traperi počeli loviti vukove, medvjede i risove, što se odrazilo i na populaciju žderonje jer se rado hrani ostacima plijena velikih grabežljivaca.
Na Aljasci i u Kanadi gotovo su istrijebljeni. U Finskoj je populacija žderonja oko 1980. godine brojila manje od 40 jedinki. No otad se njihov broj povećao zahvaljujući strogim mjerama zaštite životinja i sad je vjerojatno ondje oko 170 žderonja.
Gle! Sjena. Nečujno je šmugnuo s druge strane jezerca, kreće se prema meni. Vuk? Mladi medvjed? Ne, žderonja, nema sumnje.
Sjedim nepomično. Stišćem oči. On čini isto; 30 metara ispred mog skrovišta staje na stražnje noge i promatra. Isprsio se, ispušta zvuk nalik na kašalj. Primijetio me je, sigurno. Što će napraviti? Antti kaže kako nikad nije čuo da je žderonja napao čovjeka.

Autor: Katja Trippel