Antarktika

Ekspedicije na Antarktiku oduvijek su fascinirale čovjeka. I danas je putovanje u taj negostoljubivi kraj svijeta prava pustolovina – osobito ako se putuje povijesnim jedre-njakom. Naši su novinari barkom „Europa“ krstarili Južnim polarnim oceanom i potom jedrili sve do Rta dobre nade. Na putu su proveli više od sedam tjedana, vidjeli su tri kontinenta i upoznali pingvine, kitove, morske leoparde – ali ponajviše sebe.

Ushuaia
Položaj
J 54°49' Z 68°18'
Vjetar
jačina 5 sa ZJZ
Zrak
4,8 °C
Voda
8,5 °C

Polazak
Između dva golema kontejnerska broda ljulja se plovilo iz nekoga drugog doba: nježno poput struna violine propinje se užad takelaže, a tri se jarbola uzdižu visoko nad lukom argentinskoga grada Ushuaije u Patagoniji. Bark „Europa“ sljedeća će 53 dana biti naš dom. Ploveći vodama Antarktike, na sebe je navukao nešto hrđe. Uskoro će posljednji put ove sezone isploviti onamo i s nama krenuti na dug put obilaska najosamljenijih obala na svijetu – bit će to ekspedicija od Rta Horn do Rta dobre nade.
Znatiželjnici s mola promatraju naš raskošan bark s tri jarbola koji djeluje kao da je stigao iz gusarskih filmova. U tu se sliku s velikom gustom bradom, dugim uvojcima i naušnicom uklapa i nizozemski kapetan Klaas Gaastra.
Na brod se ukrcavamo preko drvenih dasaka. Posada nas pozdravlja kavom i čajem. Tu je i ostatak putnika s kojima ćemo više od sedam tjedana dijeliti 56 metara dug i 7,5 metara širok brod. Oni, kao i mi, žele ispuniti san o krstarenju kroz vječni led i nakon toga jedrenju do 4100 morskih milja (7600 kilometara) udaljenoga Cape Towna.
Među njima je 64-godišnji Nizozemac Joseph, nadimka Sjef, profesor biologije u mi-rovini: „Kad sam bio dijete, čitao sam toliko knjiga o plovidbi morem“, kaže. „Otada želim doživjeti more, velike valove...“ Michelle i Paul s britanskog otoka Guernsey uz šalicu čaja pričaju kako je putovanje bila Michellina zamisao, a suprug Paul djeluje sumnjičavo. Na ogradu je naslonjena Jacky (68), žena koja se gromoglasno smije. Živi u Cape Townu i na krajnju je točku Južne Amerike doputovala zrakoplovom kako bi se kući vratila na izniman način.
Za Wolframa iz Njemačke ovo je ponovni susret s „Europom“. Kao mladić bio je mornar i brod je upoznao 1970-ih godina. Tada je, obojen u crveno, bio usidren na rijeci Labi i služio kao signalni brod. Porinut je 1911. godine u Hamburgu u Njemač-koj, a 1986. pretvoren je u bark s tri jarbola. Od 1994. godine sa svoja je 32 jedra jedan od rijetkih jedrenjaka na svijetu koji još može ploviti.
Dok strojari „Europu“ pune s 20.000 litara dizela, vođa ekspedicije Tjalling objašnjava nam kako se rukuje pojasima i čamcima za spašavanje i što učiniti u slučaju da netko padne s palube: „Osobi u vodi dajte do znanja da treba plivati jer mnogi to u panici zaborave.“ Nakon toga smo slobodni. Članovi posade hitro se penju na takelažu, raz-vezuju čvorove, komadi tkanine padaju. Prema uputama posade pomažemo u manevru i na kraju s veseljem gledamo razapeta jedra. Dok nas lagani zapadni vjetar nosi prema Beagleovu kanalu, oglašava se signalni rog za maglu.
Klizimo uz obalu Patagonije, divimo se tuljanima i golemim kolonijama mageljanskih pingvina (Spheniscus magellanicus). Za to vrijeme posada postavlja sigurnosne mreže i užad kao mjeru opreza za prolazak kroz zloglasni Drakeov prolaz.

Negdje u Drakeovu prolazu
Položaj
nepoznat
Vjetar
prejak
Zrak
hladan
Voda
tko zna

Sile prirode
Danas je na ručak došlo samo pet putnika. Među njima su stari morski vuk Wolfram i Jacky uz komentar: „Nikad ne patim od morske bolesti!“ Za to vrijeme Australka Sha-ron u kabini 12 odustaje od ideje da kupi vlastiti jedrenjak, a Jason iz Teksasa u kabini 9 ipak ne želi pod svaku cijenu postati mornar.
Sprijeda puše vjetar, sa strane udaraju valovi. „Europa“ se ljulja i posrće, valja se i tetura, što se može reći i za naše želuce. Svi smo čuli savjete protiv morske bolesti: na svježem zraku fiksirati horizont (nitko ne može na ovakvom vremenu tri dana stajati vani), akupunktura (tko još ima toliko igala?), ne jesti meso (kao da itko može išta po-jesti). Brodski liječnik Leen obilazi kabine i svakog podsjeća da treba piti. Možda ma-lo krekera? Ne, hvala. Kapetan Klaas se ne uzbuđuje: „Dosad su se svi uspjeli navik-nuti.“ To nam daje nadu.

Otok Aitcho
Položaj
J 62°25' Z 59°44'
Vjetar
jačina 2 sa ZJZ
Zrak
0,7 °C
Voda
1,9 °C

Dolazak na Antarktiku
Prekrasno jutro, ledene se sante presijavaju na suncu. Albatrosi lutalice (Diomedea exulans), veliki poput jedrilica, lebde nad brodom i promatraju šareno zabundane put-nike. Nakon nekoliko dana patnje na palubu žmigajući izlazi i 26-godišnja Sharon, jedna od najmlađih putnica. I Jason duboko udiše hladan zrak. „Smiješno je da čovjek koji je imao morsku bolest čim se valovi slegnu ima dojam kao da se ništa nije dogo-dilo“, uzvikuje pun poleta pljesnuvši rukama. Pred nama je mirno i ledom prekriveno more. Na obzorju otkrivamo kitove. Neki nam prilaze tako blizu da Klaas na koncu zaustavlja brod. Četiri grbava kita (Megaptera novaeangliae) igraju se s nama. S lijeve strane broda podižu glavu, potom zaranjaju ispod nas i sopćući izranjaju s desne stra-ne. Spyhopping – tako članovi posade nazivaju figuru kad kit izroni iz vode, a bijele prsne peraje raširi kao krila i tako na trenutak zastane prije nego što natraške opet plju-sne u more. Kitovi se opraštaju spektakularnim prikazom repnih peraja.
Tema razgovora za ručkom isključivo su kitovi. Jedemo na brodu ispečen kruh, sir, šunku, salatu i juhu – članovi posade odlučili su nam za svaki ručak poslužiti drugu. Potom nas brodsko zvono poziva na most, gdje nam kapetan i vođa ekspedicije Tjal-ling priopćuju koje će nam izlete dopustiti vrijeme, najavljuju izlaske na kopno, odgo-varaju na pitanja. Danas ćemo pristati na otok Aitcho.
Mornari u vodu spuštaju oba gumena čamca, u koje nije lako ući ni kad je more slabo valovito. Na plaži nas dočekuje Tjalling i pomaže nam da se iskrcamo. Prvi smo put na pingvinskom terenu. Ovdašnji se pingvini zbog crne crte ispod brade zovu ogrličasti pingvini (Pygoscelis antarcticus). Wolfram, mornar iz Berlina, sjeda na tlo, a pingvini se gegaju prema njemu i okružuju ga.
„Pingvini nas ne smatraju opasnim bićima“, dirnuto kaže Sjef. „Ovako vjerojatno iz-gleda raj.“ Hodamo do vidikovca u središtu otoka. Dalekozorom promatramo morskog leoparda (Hydrurga leptonyx) koji je upravo ulovio pingvina. Plijen neprestance udara o vodu. Tuljan te veličine svakodnevno pojede nekoliko pingvina.
Promrznuti i puni novih slika u glavama i na memorijskim karticama, vraćamo se na brod. Za večeru dobivamo odrezak i pire od krumpira. Oni koji su preboljeli morsku bolest jedu s osobitim tekom.

Pročitajte više u časopisu Geo - ožujak 2010.

Autor: Rosie Koch