Berlinski zid

Zid – dva desetljeća nakon što je pao, jedva da je išta ostalo od najpoznatijeg zdanja njemačkoga glavnoga grada. Ipak, nekadašnji granični bedem oko Zapadnog Berlina još je duboko urezan u ljudske životopise.

Preostala su još samo dva od nekadašnja 302 stražarska tornja što su nekoć pratila granicu oko Zapadnog Berlina. Na vrhu jednog od njih u plavom sakou sjedi Jürgen Litfin (69). Pokraj njega je lutka veličine odraslog muškarca, s kacigom i u odori istočnonjemačke vojske – s vojničkim dalekozorom u ruci širi nelagodu. Litfinov pogled obilazi neprobojnu oklopnu ploču i streljački otvor, usmjeren je preko rijeke Spree, prema berlinskom zapadu. Prema postrojenju za miješanje betona, prema zapadnonjemačkoj vojnoj bolnici i ružičastim stambenim zgradama, izniknulim tu u okolici tek poslije 1989. godine. „Nekad je odavde bio bolji vidik“, kaže Litfin. Za Njemačke Demokratske Republike na prvoj su etaži stajala dva kreveta na kat. U toranj se moglo smjestiti dvanaest graničara. Litfin s veseljem pripovijeda o pijanim vojnicima koji su katkad znali polijegati po livadi, a granicu ostaviti bez nadzora. Da bi doskočilo problemu alkoholizma, državno je vodstvo ubacilo špijune službe državne sigurnosti. No to je već druga priča.
Na žalost, u priči koju je Istočnoberlinac Litfin osjetio na vlastitoj koži graničari su bili posve trijezni. „Te hulje!“ kaže. Litfina, po struci zavarivača, Savezna Republika Njemačka otkupila je 1981. iz političkog zatvora u koji je dospio nakon neuspješna bijega preko Zida. No samo koju godinu poslije, kad je Berlinski zid već pao, upravo je Litfin spasio stari pogranični toranj Kieler Eck od rušenja i u njemu uredio omanji muzej.
Prema Liftinovim riječima, bio je to njegov doprinos demokraciji. A to će mu mjesto poslužiti i za nastavak privatnog žalovanja. Ondje, na vrhu tornja, Jürgen Litfin svakodnevno ponavlja priču o pogibiji brata Güntera, prve žrtve koju su u kolovozu 1961. sa samo jedanaest dana staroga zidnog provizorija ustrijelili državni službenici DDR-a. Brat je iz luke Humboldthafen, neposredno iza bolnice Charité, namjeravao preplivati na drugu obalu. Dvadesetčetverogodišnji krojač nije znao da je policija dobila zapovijed na prebjege otvoriti vatru – „inače se ne bi odvažio na takav korak“, kaže Jürgen Litfin. Barem ne za bijela dana. Sa 40 metara udaljenoga željezničkog mosta policija ga je pritisnula unakrsnom paljbom, pa nije mogao ni naprijed ni natrag. Nanišanivši mu u zatiljak, narednik narodne milicije Herbert P. usmrtio je bjegunca. I za to primio odličje, osobno iz ruku ministra unutarnjih poslova Istočne Njemačke. Uz odlikovanje dobio je i skupocjen ručni sat te dvije stotine maraka i, poslije toga, brončanu medalju. „Taj ološ!“ žesti se Jürgen Litfin.
A komunističke novine Neues Deutschland tih su dana o pogibiji njegova brata pisale u ovakvom tonu: Günter Litfin otkriven je u pokušaju počinjenja „zločinačkog djela“. Skokom u Spree pokušao je izbjeći uhićenje i pritom „smrtno stradao“.
Willy Brandt – u ono doba gradonačelnik Zapadnog Berlina – dao je da se stradalniku podigne spomenik. No kad je obala Spreea preuređivana, spomenik je neobjašnjivo nestao. Četiri godine poslije slučajno ga je otkrio građevinski radnik. Zahvaljujući dobrovoljnim prilozima, Jürgen Litfin uspio je restaurirati spomen-kamen i postaviti ga na staro mjesto. U svom boju za očuvanje sjećanja Litfin se osjeća napuštenim od svih, a za nehaj najviše krivi berlinske gradske vlasti i političke stranke.
Pod Zidom se smatralo 156,4 kilometra granične utvrde koja je okruživala Zapadni Berlin, a visoka je bila od 3,4 do 4,2 metra. Na svojoj je širini kompleks Zida uključivao opsežan sustav zapreka od bodljikave žice, jaraka, protutenkovskih zapreka, nadzornih staza i stražarskih tornjeva. Do početka 1980-ih već je samo policijskih pasa uključenih u ophodnju bilo oko tisuću. Berlinski je zid bio na glasu kao granično zdanje s najbolje postavljenom stražom na svijetu. Taj su sustav nekoliko desetaka godina stalno dograđivali, zbog čega su minirali obližnje zgrade nakon što su prisilno preselili njihove stanare.

Pročitajte više u časopisu Geo - listopad 2009.

Autor: Andreas Wenderoth