Bonjour, Bruxelles!

Glavni grad Europske unije i Belgije dugo je doživljavan kao siva činovnička metropola. No taj je grad pronašao identitet, koji više nema veze s takvom predodžbom. Osim što mu je lice osvježeno renoviranjem pročelja, sada je pun opuštenosti i humora, kreativnosti i šarma.

„Ovdje stanuju Marie i Paul“, pisalo je na pročelju napola sanirane zgrade iz razdoblja belle époque na Place St-Géry dok su iznad natpisa zjapile prozorske duplje. Nekadašnji su stanari svoja imena napisali na fasadi nakon višegodišnjeg prekida radova – bila je to mjera opreza jer su se željeli vratiti u svoj stan jednom kad se obnova napokon završi.
Ubrzo nakon svoga prvog posjeta Bruxellesu – a bilo je to prije dvadeset godina – kad sam otkrio tu na brzinu naškrabanu rečenicu, vratio sam se u belgijski glavni grad. I uvijek sam mu se iznova vraćao jer volim kako stanovnici opušteno i s mnogo humora improviziraju svakodnevicu. Osim toga, grad me neprestano iznenađivao svojim kontrastima, nikada dosadan ili sterilno uredan. Oronuli nizovi kuća svjedočili su o desetljećima zapuštenosti, no na baroknim cehovskim zgradama na Grand-Place u svoj su raskoši i krasoti blistali pozlaćeni zabati.
U najbližem susjedstvu hotela s pet zvjezdica namijenjenog eurokratima i poglavarima država otkrio sam nekoliko napuštenih kuća, koje zapravo nisu u potpunosti bile prazne, što bi postalo jasno uvečer. Između daskama zatvorenih katova u suterenu je otvoren kafić. Za šankom su se zbijale šale na francuskom, flamanskom, talijanskom i na svim ostalim jezicima Europske unije – i tu se jasno vidjelo koliko je Bruxelles, sa svojih milijun stanovnika, kozmopolitski grad poliglota.
A taj zamusan šarm bio je sušta suprotnost prizorima aseptičnih hodnika ustanova EU i staklenih birokratskih nebodera koji su se redovito mogli vidjeti na televiziji. Često sam putovao u Bruxelles, a potkraj devedesetih i unajmio stan u starom dijelu grada. U tri godine, koliko sam ostao u Bruxellesu, bio sam svjedokom dojmljive promjene.
Mladi kreativci naselili su se u dijelu Ilot Sacré, zapuštenom starom središtu grada, a gradske četvrti kao što su Ixelles ili Dansaert pretvorene su u mjesta za izlaske. Zadivljujuće je koliko je malo vremena bilo potrebno da Bruxelles nanovo pronađe svoj identitet.
Grad je uvelike obnovljen pa je građevina u kojoj su nekad živjeli Marie i Paul s početka priče već odavno pretvorena u zgradu s otmjenim stanovima. Zapuštene secesijske zgrade danas ponovno blistaju, cigle flamanskih stubišnih zabata opet su dojmljivo crvene baš kao u 16. stoljeću, a tako je i s kućom u kojoj je u istom stoljeću živio slavni flamanski slikar Pieter Breugel.
Bujicu obnove pokrenuli su belgijski dizajneri koji od 1990-ih žanju međunarodne uspjehe. Stanovi, prodavaonice i atelijeri tada su još bili jeftini i moglo ih se lako naći između Rue Dansaert i Rue de Flandres – trebali ste samo podignuti pogled i zapisati telefonske brojeve ponuda za najam s natpisa koji su prekrivali cijela pročelja zgrada. Ti su se natpisi znatno prorijedili pa danas samo upućuju na agencije za nekretnine. Cijena najma drastično je porasla iako je i dalje zapravo relativno prihvatljiva, što najviše odgovara mješavini društvenih slojeva koji žive u gradu.
Bruxelles danas kotira visoko na međunarodnoj ljestvici trendovskih gradova. Luksuzni američki časopisi donose reportaže o novim prodavaonicama u Marollenu, jedinoj negdašnjoj četvrti prostitutki i prosjaka, danas i dalje osvježavajuće pristupačnoj. A kad se otvori elegantna pivnica u industrijskom dijelu grada kao što je Anderlecht, u koji turisti donedavno ne bi ni primirisali, o tome se raspišu francuski gastronomski časopisi.
Grad je sastavljen od 19 okruga te još više četvrti, a svi se dijelovi međusobno znatno razlikuju. Svaki okrug ima vlastitoga gradonačelnika, vlastito lice, vlastitu mješavinu stanovništva. Četvrti Ilot Sacré i Ixelles dijeli samo kratka šetnja. Gornji grad mami mješavinom studentskih krčmi, barova u kojima se kuša pjenušac i obnovljenih ulica što odišu duhom secesije; Maison Horta, kuća i atelijer slavnog arhitekta Victora Horte u Rue Américaine, danas je muzej.
Maison Tassel, zgrada koju je Horta 1893. sagradio u četvrti Ixelles, bila je prva secesijska građevina na svijetu. Sve do Prvoga svjetskog rata Bruxelles je bio arhitektonsko središte stilskog usmjerenja koje su u Belgiji i Francuskoj nazivali art nouveau. Održalo se više od 350 zgrada iz toga doba, a iako nad njima dominiraju čelik i staklo, one i danas stoje nježne poput cvjetnih čaški. Stotinu godina nakon njihove gradnje u secesijske građevine u Ixellesu uselile su se dizajnerske i modne trgovine. U toj četvrti vrijeme možete provoditi i na Place Châtelain; uz rubove tog trga protežu se nizovi kafića i vrtova. Ljudi u tridesetim godinama koji žive u Ixellesu hrane se u restoranima u Rue du Page ili na Place Brugman, trgu krcatom masivnim građevinama iz razdoblja belle epoque.
I četvrt Matongé leži tik uz Ilot Sacré, a ime je dobila po dijelu Kinshase, glavnoga grada DR Konga, u kojem je tržnica. Ondje su se, naime, 1960-ih godina naselili studenti iz nekadašnje belgijske kolonije Konga. Na lutanje mami živahna ulica Chaussée de Wavre s prodavaonicama tekstila, frizerskim salonima, restoranima. Pozornost privlači i odjeća stanovnika, koji se zaogrnuti živopisnom tradicionalnom afričkom nošnjom kreću izlizanim pločnikom.
Matongé oduševljava posjetitelje; ta kongoanska četvrt Bruxellesu daje još jedan poseban štih. No u isto vrijeme podsjeća i na neslavnu prošlost Belgije kao kolonijalne sile. Kongo je od 1885. do 1908. godine bio privatno vlasništvo belgijskoga kralja Leopolda II. koji je tu zemlju izrabljivao uz neviđenu okrutnost i nasilje. U prašumama Konga bilo je kaučuka, sirovine potrebne za proizvodnju gume, koja je u to doba, nakon što je izumljena guma za kotače, bila osobito tražena na svjetskom tržištu. Kralj je svojim kongoanskim podanicima nametnuo prisilan rad uz okrutna pravila: svako je selo moralo proizvesti određenu količinu kaučuka, a ako muškarci ne bi uspjeli isporučiti propisane količine, ubijali su im žene. No to nisu bile jedine okrutnosti belgijske kolonijalne vladavine, što je vidljivo i prema popisu stanovništva iz 1911.: u 23 godine vladavine Leopolda II. u Kongu je ubijeno oko 25 milijuna ljudi. Kongo je Belgiji donosio znatnu materijalnu dobit; u današnjem novcu to bi bilo oko 125 milijuna eura, procjenjuju povjesničari, a govori se i o potencijalno još većim iznosima. Tim je krvavim novcem Leopold II. financirao i gradnju nekih od zadivljujućih građevina koje krase Bruxelles.
Ni traga tom najmračnijem poglavlju belgijske povijesti ne može se naći nekoliko ulica istočnije od Matongéa, u dijelu zvanom Marolles, nekad siromašnoj i prljavoj četvrti blizu gradskog središta. Marolles je danas šarmantan na osobit način, a pogotovo vikendom ondje dolazi velik broj domaćih i stranih turista. Glavna je atrakcija sajam rabljene robe na Place du Jeu de Balle uz rub kojeg je kafić zidova požutjelih od nikotina. U potrazi za neobičnim i rijetkim predmetima, cijeli se Bruxelles subotom poslijepodne sjati u desetke antikvarnica i prodavaonica robe iz druge ruke u obližnjim ulicama.

Pročitajte više u časopisu Geo- svibanj 2010.

Autor: Klaus Simon