Divljina na dalekom jugu

Zemlja što zauzima negostoljubiva prostranstva Čilea i Argentine ostavlja dojam svijeta koji nastaje. Puno je vjetra, ni traga ljudima. No ni tu se ne mogu previdjeti znakovi vremena. Ledenjaci se otapaju, a bjegunci od civilizacije opsjedaju vrhove.

Dolje na kraju svijeta, na divljem jugu Čilea, vjetar je najjači čovjekov protivnik. O njemu ovisi sve: put, raspoloženje, dnevni raspored. Stanovnici Patagonije naučili su se pokoriti hirovima oluja.
Zaštitni znak Patagonije, vrhovi Torres del Painea, izdižu se visoko. Talijan pater Alberto de Agostini, koji je prije gotovo sto godina istraživao Patagoniju, stekao je dojam da je planinski masiv Paine „poput fantastičnog ukazanja izvanzemaljskog kraljevstva“. Takozvane ledene gljive impozantno se izdižu na 3050 metara visokome glavnom vrhu. Na tim visinama vlaga iz zraka ledi se na površini stijena pod utjecajem struja vjetra.
Podno triju silovitih strmih litica prostiru se ledenjaci poput snježnobijelih tepiha. Samo jedan kratak pogled na vodene mase koje se obrušavaju u dubinu pokazuje kojom se brzinom otapa led. Na fotografiji iz 1945. godine okolica je bila prekrivena svjetlucavim ledom. Nije bilo jezera koje se tu danas nalazi. Ono je nastalo od vode otopljenog leda tek u posljednja dva desetljeća.
Divovske tektonske sile nekoć su oblikovale tu regiju. Obala je razvedena u fjordove i tisuće otoka. Andski vijenac između Čilea i Argentine podsjeća na Stjenjak u Kanadi, a brda bez ijednog stabla dalje na istoku na škotske visoravni. Priroda tu sliči operi teatralne snage.
Na Torres del Paineu pak nikada niste sami. Zbog grandioznih panorama istoimeni je nacionalni park postao znamenitost američkih kontinenata. Ljeti karavane planinara okružuju masiv, a hoteli i kampovi uz Circuito, kružni put oko vrhova masiva, popunjeni su tijekom glavne sezone.
No samo desetak kilometara dalje prema jugu Patagonija je prazna. Od lučkoga grada Puerto Natales nije daleko do jezera Sofia. Veličanstveni andski kondor (Vultur gryphus) kruži na uzlaznim zračnim strujama obližnjih brda poznatih po špiljama. U pojedinima se mogu vidjeti linije i zagonetni obrisi: ostaci su to slika što su ih na stijenama načinili prvi stanovnici Patagonije, koji su pristigli prije oko 10.000 godina. U jednoj je špilji pustolov Hermann Eberhard 1896. godine otkrio ostatke izumrloga divovskog ljenjivca Mylodon. Visina do ramena iznosila mu je 1,3 metra, a duljina tijela gotovo četiri metra. Prije 8000 godina nestao je iz krajolika. Njegov su nestanak vjerojatno prouzročili ljudi.
U Sierra Bagualesu, dva i pol sata vožnje od Puerto Natalesa, granica s Argentinom proteže se preko izbrazdanih stjenovitih planinskih vijenaca. Nema kuće ni stabla, nema staze ni čovjeka. Samo stepa, kamen i klanci, bizarno i veličanstveno istisnuti iz zemlje. Katkad vjetar nježno i svečano miluje zemlju.
Iznenada iskrsne guanako (Lama guanicoe), deva južnih Anda, od koje su nastale domaće ljame. Njen povik upozorenja neponovljiva je mješavina magarećeg njakanja i konjskog njištanja.
Iz špilja se pogled pruža daleko preko snijega i leda, preko jezera, rijeka i pampa. Zemlja je katkad siva, katkad zelena, potom ponovo crvena i smeđa, a uz svaku boju vezana je priča stara milijune godina.
Sierra Baguales riznica je prirode te istovremeno knjiga povijesti zemlje.

Autor: Hajo Löwer