Grand Paris

Francuski predsjednik Nicolas Sarkozy pozvao je vodeće arhitekte Francuske da iz temelja promijene lice glavnoga grada. Taj bi ambiciozni plan trebao iznjedriti Le Grand Paris, metropolu budućnosti daleko od raskošnih bulevara – u predgrađima.

Prije nego što je francuski predsjednik Nicolas Sarkozy došao na vlast, činilo se da ga poticanje izgradnje i socijalnog razvoja grada ne zanima pretjerano. Neki arhitekti s kojima sam razgovarao u tjednima uoči predsjedničkih izbora pogrdno su ga nazivali „Amerikancem“, aludirajući na njegovo skromno zanimanje za kulturu.
No čim se uselio u Elizejsku palaču, Sarkozy je sazvao sastanak uglednih arhitekata i od njih zatražio da osmisle Pariz budućnosti. Cilj je urediti predgrađa i istodobno izgraditi zeleniji Pariz. Ni manje ni više nego stvoriti prvi grad koji će u potpunosti ispunjavati ekološke obveze predviđene Protokolom iz Kyota.
To je možda početak jednog od najsmionijih urbanističkih planova u francuskoj povijesti. Dojmljiva skupina arhitekata – među kojima su i velikani poput Richarda Rogersa, Jeana Nouvela, Rolanda Castra i Djamela Klouchea – uhvatila se ukoštac s čitavim spektrom urbanih problema: od socijalne stanogradnje i obnove zastarjeloga javnog prijevoza do uređenja imigrantskih predgrađa.
Neki predlažu pragmatična rješenja poput izgradnje novih prometnih čvorova. Drugi pak, kao Castro, provociraju predlažući da se predsjednička rezidencija preseli u predgrađe. Nije poznato kako će izgledati konačni plan jer arhitekti još bruse svoje zamisli. A i Sarkozy će morati objasniti kako misli platiti taj ambiciozni pothvat.
Međutim, već i početni prijedlozi potiču na promišljanje o izgledu metropola budućnosti. „Čini mi se da tek počinjemo iznova shvaćati značenje grada“, rekao mi je Richard Rogers, dobitnik Pritzkerove nagrade, najvećeg priznanja u arhitekturi. „Novo zanimanje za kompaktnim, održivim gradom vidi se u Bogoti jednako kao i u New Yorku. Sarkozy je zaslužio priznanje: dosad još nisam čuo da političar s tolikom strašću govori o značenju grada.“
Jednog me poslijepodneva u veljači Christian de Portzamparc, koji je također okrunjen Pritzkerovom nagradom, odveo na krov Tour Pleyela. Taj poslovni neboder visok 39 katova nalazi se u zapuštenom dijelu grada sjeverno od Périphérique, pariške obilaznice koja grad dijeli od vanjskih četvrti.
Bio je vedar dan. Portzamparc mi je pokazivao tmurna naselja u četvrti La Courneuve, gdje su se krajem 2005. godine razbuktali neredi koji su Francusku tjednima držali u napetosti. Sarkozy, koji je tada bio ministar unutarnjih poslova, ta je naselja nazvao mjestom „na kojem se počela stvarati gangrena“.
Promatrajući Pariz s Tour Pleyela, najviše me se dojmio osjećaj izoliranosti. Cesta do zračne luke izgledala je kao posjeklina koja razdvaja anonimne stambene blokove s jedne strane i zelene parkove s druge. Na jugu se gust čvor hrđavih tračnica koje vode na Gare du Nord protezao uz industrijska zemljišta.
Druge pruge, u smjeru Gare de l`Est, prolazile su kroz industrijsko postrojenje puno ruševnih skladišta i neiskorištenih površina. Čak je i rijeka Seine odatle izgledala kao otvorena rana. Zbog svih tih dubokih rezova grad je djelovao kao nakupina beznadnih, izoliranih otoka.
Na takvu otoku nalazi se i Tour Pleyel. Kad se početkom 70-ih godina vinuo u nebo, očekivalo se da će postati rival La Défenseu, poslovnoj četvrti iza Trga Étoile na sjeverozapadu grada, koja je tada bila u usponu. Planovi su predviđali četiri nebodera oko trgovačkog centra, no projekt je napušten zbog ekonomske krize u tom desetljeću. Sagrađen je samo jedan neboder – koji nije potaknuo daljnji razvoj, nego je ostao okružen napuštenim skladištima.
„Većina tih projekata bila je umjetna“, objašnjavao je Portzamparc dok smo gledali grad. „Gradilo se ondje gdje je postojalo prazno krumpirište i to je sve. Planere tada nije zanimalo poticanje onoga što je već postojalo.“
Kad smo se spustili u predvorje, pred Državnim zavodom za socijalnu pomoć bio je red. Ljudi koji su ondje stajali čine prosjek francuske radničke klase: Arapin, Afrikanka s djetetom u naručju, mladi par, stariji Francuz – svi su čekali, nitko nije govorio. Vladala je mrtva tišina.
Kad bi se takve zapuštene četvrti dobro prometno povezale s ostatkom grada, smatra Portzamparc, postale bi privlačne ulagačima. Kako bi se olakšao promet među bezimenim područjima oko grada, on predlaže izgradnju pruge za brze vlakove uz središnji pojas obilaznice Périphérique.
Brzi vlakovi usto više ne bi dolazili u grad preko Gare du Nord, a Gare de l`Est postao bi suvišan. Umjesto toga trebalo bi sjeveroistočno od povijesne jezgre, nedaleko od Zračne luke „Charles de Gaulle“, sagraditi novi kolodvor: Gare Nord Europe. Sjeveroistočni dio grada, jedno od najsiromašnijih područja, time bi dobio novi identitet – od čega bi cijeli Pariz imao koristi.

Pročitajte više u časopisu Geo - veljača 2011.

Autor: Nicolai Ouroussoff