Grenland

Vlade svijeta ponovo se okupljaju, ovaj put u Meksiku, i pregovaraju o zaštiti globalne klime. Hoće li razgovori zakazati kao prije godinu dana u Kopenhagenu?

Po čemu ćemo pamtiti 2010. godinu? Bit će to slike prirodnih katastrofa: potresa u Haitiju i Čileu, erupcije vulkana na Islandu. Ili scene naftne mrlje u Meksičkom zaljevu.
Bit će to sigurno i slike ekstremnih vremenskih prilika diljem svijeta, poput oluja u SAD-u i Srednjoj Americi, šumskih požara u Rusiji, suša i odrona zemlje u Kini, poplava u Srednjoj Europi i Pakistanu. Ne zaboravimo ni rekordne temperature. Prva polovina godine bila je najtoplije razdoblje od početka mjerenja temperatura.
Godina 2010. obiluje vremenskim ekstremima i njihovim posljedicama naglašavajući sljedeće: klimatske su promjene stvarnost. Čak i ako ni za jednu poplavu ne smijemo reći da je prouzročena klimatskim promjenama, neobični vremenski fenomeni sve su češći i intenzivniji.

Posljedice Kopenhagena
Klimatolozi već nekoliko godina upozoravaju na takav razvoj. Unatoč tomu, u to se nikad nije toliko sumnjalo kao 2010. godine. Povod za sumnju dali su sami znanstvenici. Ujesen 2009. godine moglo se čuti kako neki engleski istraživači žele prikriti nepoželjne rezultate istraživanja. O tome su se raspisali prije svega britanski mediji, nazvavši aferu Climategate. Zatim se doznalo da drugi dio izvješća Međunarodnog tijela za klimatske promjene (IPCC), koje čini više od 2700 stranica, ima pogrešaka. Autori su posegnuli za nepouzdanim izvorima i otapanje ledenjaka na Himalaji, primjerice, predvidjeli za 2035. godinu umjesto 2350. godinu.
Iako takve pogreške ne umanjuju neodgodivost upozorenja IPCC-a, istraživanja klime privremeno su izgubila povjerenje, a politika posljednjih mjeseci nije mogla priskočiti u pomoć znanosti. Konferencije Ujedinjenih naroda koje su u prosincu trebale pripremiti samit u meksičkom Cancúnu nisu iznjedrile konkretne rezultate.
Očito još nije prebrođen šok izazvan neuspjehom konferencije u Kopenhagenu. U prosincu 2009. godine dogovoreno je samo da se globalno zatopljenje u ovom stoljeću ograniči na manje od dva stupnja Celzija u usporedbi s predindustrijskim razdobljem (prije 1890. godine). Neuspjeh je Yvoa de Boera, glavnog tajnika Okvirne konvencije UN-a o klimatskim promjenama (UNFCCC), nagnao da prijevremeno podnese ostavku. Rekao je kako smatra da u sljedećem desetljeću neće biti „dovoljnih ciljeva za smanjenje stakleničkih plinova“.
Posebno je težak poraz politike zaštite klime u SAD-u. Krajem srpnja konzervativni senatori nisu dopustili da se glasa o American Power Actu. Instrument „trgovanja emisijama“, dakle generiranja troškova za pravo onečišćenja zraka, među ostalim je trebao drastično smanjiti emisije stakleničkih plinova u Sjedinjenim Američkim Državama. Bez American Power Acta predsjednik Obama vjerojatno neće moći održati obećanje i do 2020. godine smanjiti emisije iz 2005. godine za 17 posto.
Novi međunarodni sporazum o zaštiti klime možda će biti iznimno teško postići. Spremnost za to u mnogim zemljama s velikom emisijom stakleničkih plinova – poput Kine, Indije, Brazila i Južnoafričke Republike – ovisi o ambicioznim američkim zakonima poput American Power Acta, koji pak neće biti donesen u dogledno vrijeme. Možda će se u Meksiku zato prije svega raditi na poboljšanju raspoloženja i pripremi sljedeće, odlučujuće konferencije o klimatskim promjenama u Južnoafričkoj Republici 2011. godine.
Protokol iz Kyota trenutačno 35 industrijskih zemalja te srednjoeuropskih i istočnoeuropskih zemalja ubrzanoga gospodarskog razvoja obvezuje na smanjenje emisija stakleničkih plinova. Međutim, te obveze prestaju 2012. godine. Nameće se pitanje je li moguće još jednom postići obvezujući ugovor o klimatskim promjenama pod okriljem UN-a. Ili je vrijeme međudržavnih ugovora prošlo, ustupivši mjesto bilateralnim sporazumima, dobrovoljnim obećanjima smanjenja stakleničkih plinova i regionalnim konceptima. Ekonomisti smatraju da bi takva situacija mogla imati prednosti, iako će je biti teško nadgledati. Nekoliko sustava za trgovanje emisijama moglo bi donijeti i veće smanjenje emisija plinova koji utječu na klimu, a konkurencija ideja mogla bi iznjedriti nove pristupe.

Kako dalje?
Zvuči prihvatljivo. No teško je povjerovati da svjetskoj klimi više pridonosi raznolikost pojedinačnih sporazuma nego sveobuhvatno rješenje. Upravo sada, ovih godina, odlučuje se hoće li prosječna temperatura na Zemlji u ovom stoljeću porasti manje od dva stupnja. Razlozi su fizikalni.
Možda će vlade i donijeti međunarodne sporazume o pojedinim vidovima zaštite klime, primjerice o zaštiti šuma. Šume iz atmosfere uklanjaju ugljikov dioksid (CO₂) i druge plinove koji površinu Zemlje štite od hladnoće svemira poput stakla u stakleniku. Smanjenje koncentracije takvih stakleničkih plinova u zraku pridonosi hlađenju planeta.
Prihvatljiva je hitna mjera i prijedlog nove glavne tajnice UNFCCC-a Christine Figueres da se nakon 2012. godine jednostavno produlji Protokol iz Kyota, s novim obvezama smanjenja emisija stakleničkih plinova za industrijske zemlje. Kao i dosad, sporazum ne bi obuhvatio zemlje ubrzanoga gospodarskog razvoja poput Kine, Indije i Brazila. Njihovi bi se napori mogli naknadno pribilježiti drugim ugovorom. Takvo što prihvatljivo je tim trima državama, kao i Južnoafričkoj Republici. Također bi se trebao razjasniti doprinos SAD-a, koji još uvijek nije potpisao protokol. Europska Unija, međutim, želi više. Smatra kako sve zemlje s velikom emisijom stakleničkih plinova treba obvezati na smanjenje emisija novim, ambicioznim ugovorom o zaštiti klime.
Sama Europska Unija napravila je velik korak obvezavši se da će do 2020. godine smanjiti emisije stakleničkih plinova za 20 posto. Pridruže li im se zemlje s velikim emisijama, 27 europskih zemalja podići će svoj cilj na 30 posto. To će biti lako postići jer je gospodarska kriza prouzročila smanjenje industrijske proizvodnje, a time i emisiju CO2. Time bi se došlo korak bliže onomu što istraživači IPCC-a zahtijevaju u novom ugovoru: prepolovljavanju emisija CO₂ iz 1990. godine do 2050. godine, što samo od industrijskih država zahtijeva smanjenje emisija 25-40 posto do 2020. godine te 80-95 posto do 2050. godine. Zemlje u razvoju također bi se obvezale na zaštitu klime, što dosad nije bio slučaj.
Sporazum bi morao obuhvatiti i obvezujuće sudjelovanje u financiranju. Tko će dati koliko novca za razvoj novih, čistih tehnologija, kao i za prilagodbu posljedicama klimatskih promjena? U Kopenhagenu su vlade navele okvirne iznose. Nakon 2020. godine siromašnije bi zemlje trebale dobiti 100 milijardi eura godišnje. Do 2012. godine trebale bi dobiti 30 milijardi kao hitnu pomoć, od čega bi veći dio doduše bio „reciklirani novac“, tj. uračunati bi bili već planirani izdaci, primjerice za pomoć zemljama u razvoju, što naravno smanjuje stvarni učinak.

Pročitajte više u časopisu Geo - prosinac 2010.

Autor: Torsten Schäfer