Idemo u Timbuktu!

Sa sakupljačem svjetova, tragačem za riječima, putnikom kroz pustinju ILIJOM TROJANOWIM. Pisac ispreda sjajnu priču o 100.000 rukopisa koji se čuvaju u gradiću u središnjem Maliju. Kao obiteljsko blago i kao naslijeđe vremena kad je Timbuktu bio centar znanja.

O Timbuktuu se toliko maštalo izdaleka da ga tuđa mašta opterećuje. Tko zausti Timbuktu, već stoljećima priziva mjesto poput nijednog drugog: zlatni grad, trgovačku metropolu, centar učenja, zabranjenu citadelu. Timbuktu zvuči bajkovito daleko, poput Atlantide ili Xanadua.
Tko opisuje Timbuktu iz vlastitog iskustva, mora snažnim zaveslajima plivati protiv brze struje mitova. Timbuktu se uglavnom sastoji od izmišljenog i projekcije – tri četvrtine čine legende, jednu ilovača. Tako je to bilo u vrijeme kad je na bijelim mrljama zemljovida stolovao crni kralj, noseći u ruci grumen zlata velik poput dinje (u „Katalonskom atlasu svijeta“ Abrahama Cresquesa iz 1375. godine). Tako je to i danas jer se u gradu skrivaju neizmjerno dragocjeni rukopisi, a pred njegovim vratima vrebaju teroristi.
Timbuktu je grad sjajnih nesporazuma, veličanstvena kulisa za maštanja: luka u pustinji, rijeka između dina, mjesto na pola puta prema svakom odredištu. Otkako se prije 200 godina u Engleskoj udomaćila uzrečica as far away as Timbuktu, „daleko kao Timbuktu“, taj se zlatni grad duhova u predodžbi Europljana nalazi na kraju svijeta, upravo kao simbol afričkog kontinenta.
Timbuktu je tajanstven i teško razumljiv poput Afrike. Kad pomislimo da smo ga dokučili, ode u drugu krajnost. Dugo se smatralo da Afrika nema povijest jer nema pisanih tragova, samo grozničava sjećanja ispunjena bajkama. No s obzirom na to da znamo da se samo u Timbuktuu nalazi oko 100.000 rukopisa, neki izvjestitelji šapuću o afričkoj renesansi, koja je ravnopravna europskoj.
Kad se govori o Timbuktuu (gotovo) sve je dopušteno. Kao da doista još nitko nije tamo bio.

Svaka tri tjedna Ismael Diadié Haidara ulazi u pirogu s motorom i brekće uz Niger u selo Kirchamba obrađivati voćnjake. Tijekom dvosatne vožnje u sjeni gusto tkane tende, Ismael u mislima napušta stare rukopise i priprema se za vrtlarske zadatke. „Plijevljenjem se odmaram od pisanja, a pisanjem od plijevljenja“, kaže vragolasto, kao da se njegov život sastoji od dvaju spojenih dijelova, poput čamca što ga nosi preko žile kucavice Sahela.
Dok radi u vrtu, izdaleka u jednostavnome bijelom pamučnom ruhu izgleda kao svaki drugi malijski seljak. Kad mu se, međutim, pogledaju ruke, javljaju se prve dvojbe. A dok govori, učeno, u melodioznim kadencama, raspline se prvi, prolazni dojam – Ismael Diadié Haidara svjetski je čovjek čak i dok se služi grabljama. Kirchamba je, objašnjava, selo njegovih predaka, no njegovim žilama teče raznovrsna povijest Timbuktua, kao da utjelovljuje mnoge mješavine prošlosti. Tko razgovara s Ismaelom Diadiéom Haidaraom, razgovara s Vizigotom, Andaluzijcem, Židovom.
Pustinja se uglavnom spominje u istom dahu s Timbuktuom. Taj gradić, doduše, nije talac Sahare, no nadmoć pijeska nikad se nije dovodila u pitanje. Prijelaz između grada i pustinje dolazi iznenada, grad se u svim smjerovima širi u dine, a s krovova se iza svijetlosmeđih kuća od ilovače svuda vidi žućkasto sivilo. Oko u Timbuktuu nije izloženo velikim promjenama.
Kako je onda bio moguć procvat toga pustinjskog grada? Jednostavno zato što ne leži samo na južnom rubu Sahare nego i na sjevernom kraju goleme unutrašnje delte Nigera – koju geografi nazivaju „nizinskom unutrašnjom deltom s vlastitim otjecanjem“ – dugačke 500 kilometara i široke 200 kilometara. Tu uspijeva sve što se posadi, ponajprije riža, ali i proso, pšenica, pamuk i duhan. Sela na mnogim pritocima Nigera okružena su zelenilom. Područje je od početka bilo hranitelj obližnje metropole.

Povijest zbirke Fondo Kati seže daleko. Godine 1468. andaluzijski musliman Ali ben Ziyad al-Quti, podrijetlom Vizigot, napustio je Toledo, koji su četiri stoljeća prije osvojili kršćani, i otišao u egzil sa znatnim dijelom svoje zbirke. Poput mnogih izbjeglica iz kasnosrednjovjekovne Španjolske, prešao je Saharu i naselio se u selu nedaleko od Timbuktua. U idućim stoljećima njegovi su potomci zbirku proširili, razdijelili i rasuli.
Nakon dugog boravka u Španjolskoj, Ismael Diadié Haidara vratio se s dubljim razumijevanjem za povijesni značaj obiteljskog naslijeđa. Osjetio se pozvanim objediniti dijelove zbirke. Da bi mu to uspjelo, morao je nagovarati, moliti i vršiti pritisak na rodbinu.
Poput zbirke Fondo Kati, nastala je većina od više od 20 privatnih zbirki u Timbuktuu. Potomci starosjedilačkih obitelji posljednjih su godina osvijestili gotovo zaboravljeno naslijeđe i kao moderni sakupljači priključili se slavnoj povijesti. Nose imena koja igraju ulogu u starim kronikama – Haidara, Kati, Suyuti, Tahar, Wangari – a podupiru ih Zaklada Ford, Sveučilište u Oslu ili financijeri iz Dubaija. Zbirke čuvaju rukopise koji su u grad dospjeli u bisagama arapskih trgovaca ili ih je preslikao koji od sve brojnijih domaćih kaligrafa u Timbuktuu. Predodžba o gradu kao kozmopolitskom centru privukla je brojne učenjake. Danas u Timbuktuu i okolici postoji 408 obiteljskih zbirki, uglavnom zaprašenih škrinja punih listova nagrizenih zubom vremena. Vlasnici sada znaju kakvo blago čuvaju, no još mozgaju kako ga pretvoriti u znanje ili novac.

Pročitajte više u časopisu Geo - svibanj 2011.

Autor: Geo