Iskustva s vrha svijeta
Jedan od najuspješnijih hrvatskih i svjetskih alpinista, Stipe Božić (57) stajao je na najvišim vrhovima svih sedam kontinenata i popeo na tri najviša vrha na svijetu. Autor je brojnih filmova, dokumentaraca, reportaža i knjiga o svojim poznatim putovanjima. Dvaput se popeo na Mt. Everest. Godine 1979. kao 85. čovjek i prvi koji se popeo zapadnim grebenom. Pothvat je ponovio 1989. popevši se taj put jugoistočnom rutom.
Kakav je osjećaj biti na Mt. Everestu, na samome vrhu svijeta?
Ne može se zamisliti sažetiji prizor sreće od trenutka kad penjač stupi na vrh najviše planine svijeta. Biti u tom trenu na najvišoj točki svijeta nagrada je za sve rizike i napore koji su prethodili. No to je i najkritičniji trenutak u penjačevu životu jer dosegnuti vrh samo je pola puta koji treba prijeći. Mnogo je opasnija polovina silazak u podnožje planine.
Kako se čovjek osjeća sam gore? Kakav je zapravo pogled?
Pogled je jedinstven: kao na moru valovi, vrhovi planina svuda su oko vas. Ali trenutak stajanja na vrhu ovaj sport najviše razlikuje od ostalih. U bilo kojem drugom sportu, kad igrač postigne odlučujući zgoditak, kad sudac odsvira kraj ili kad natjecatelj presiječe vrpcu na cilju, to znači kraj utakmice. Nakon utakmice ide se u toplu svlačionicu, pod tuš. Na vrhu planine druga utakmica tek počinje, i to ona za život. Na to treba misliti dok stojiš na vrhu.
Koliko ste dugo boravili na samom vrhu?
Na vrhu Everesta prvi sam put bio samo pola sata, tek toliko da napravim snimke i pokupim nešto kamenja za uspomenu. Ni drugi put nisam bio mnogo dulje.
Zašto je spuštanje opasnije od samog penjanja?
Pri spuštanju je čovjek umorniji, na planini se vrijeme u popodnevnim satima obično pokvari, a i čovjekova je anatomija takva da mu je lakše gledati i birati korake što su pred njime prema gore, a ne ispod njega.
Kako takvo iskustvo utječe na čovjeka? Je li vas promijenilo?
Sigurno me promijenilo jer nakon svega proživljenog, osobito nakon pogibije mog prijatelja Ang Phua pri silasku 1979. godine, osjećam se drukčije. U jednu sam ruku jači, a u drugu slabiji zbog spoznaje o bezgraničnoj snazi prirode prema mojoj slabosti i ranjivosti. Promijenilo me i to što sam na vrhu snimao filmskom kamerom pa je to poslije odredilo poziv kojim se i danas bavim.
Kako nesreće drugih planinara utječu na vas? Poput nedavne pogibije slovenskog planinara Pavla Kozjeka na Muztagh Toweru (7284 m) u Pakistanu?
Spoznaja da mi je poginuo prijatelj, nakon svega što smo preživjeli, bila je nepojmljiva. Mislio sam da se od takvih udaraca nikad neću oporaviti. Uvijek bih se sjetio riječi vođe prve ekspedicije na Mount Everest Toneta Škarjea koji mi je govorio kako je i on u mladosti mislio da ne bi mogao preživjeti kad bi se u njegovoj ekipi dogodila kakva nesreća. No pokazalo se da je čovjek u stanju preživjeti sve - osim vlastite smrti, dakako.
Pročitajte intervju u časopisu Geo- listopad 2008.
Autor: Vanja Ratković
|
