Sve pod nebom

Kina

Nepristupačna, spokojna i okovana obredima. Takvu je predodžbu Europa tijekom stoljeća razvila o Kini. Bila je istovremeno točna i pogrešna.

Prvi koji su pronašli put između Istoka i Zapada zasigurno su oko 100. g. pr. K. napustili grad Chang‘an: možda nekoliko stotina muškaraca s devama natovarenim keramikom, začinima, lakiranim kutijama i balama svile. Napredovali su 30 kilometara na dan i bili su im potrebni mjeseci da dođu do cilja, godine da se vrate u domovinu.

Od Chang‘ana (današnjeg Xi‘ana) putovali su do Dunhuanga, najzapadnijega grada carstva, zatim dalje kroz zavalu Tarim, u kojoj se nalazi Takla Makan, jedna od najopasnijih svjetskih pustinja. Možda ju je ta prva karavana zaobišla sa sjeverne, a možda s južne strane. Zapadno od pustinje put je vodio preko više od 4000 metara visokih prijevoja Pamira. Gradovi Osch i Samarkand bili su njihove sljedeće postaje, a moguće je da su ondje i pretovarali robu, koju su dalje prevozile druge karavane. Preko Teherana i Bagdada, Seleukije na Eufratu i Antiohije, blaga s Dalekog istoka napokon su dospjela na Sredozemlje. Trgovci su dosegnuli Rimsko Carstvo, Istok i Zapad su se povezali.

Istok, odnosno Kina, u ono je doba učinila prvi korak prema globalizaciji. Više je od tisuću godina Put svile povezivao Daleki Istok s Europom, a s robom su putovale i priče o drugom kraju svijeta. Rimski pjesnik Lukijan izvještavao je u 2. stoljeću kako Kinezi žive 300 godina, a njihovu dugovječnost jedni su pripisivali zraku, drugi tlu, treći prehrani i govorilo se da taj narod ne pije ništa osim vode.

Unatoč razmjeni dobara, znanje je ostalo nepotpuno, prije legenda nego izvjesnost, mit, iluzija – i izvor radoznalosti o zemlji iza planina, o golemu carstvu na rubu svijeta koje za razliku od Perzijskog carstva i kasnijih kalifata nije predstavljalo prijetnju.

Rimski car Kaligula običavao je isticati svoju osobitost svilenom togom, koja bila na cijeni i zato što nijedan Rimljanin nije vidio zemlju u kojoj je otkana.

Pročitajte više u časopisu GEO - kolovoz 2006.

Autor: Cay Rademacher