Ekspedicija kroz prostor i vrijeme
Moj prijatelj nomad
Njegova je kuća šator, ormar mu je grana, a novac koze, ovce i deve. No on je zadovoljan. KALAKOA IZ NARODA TUAREGA jedan je od rijetkih preostalih koji golemo područje na jugu Sahare, Aïr i Ténéré, mogu nazvati svojim posjedom.
Već niz godina imam prijatelja nomada na jugu Sahare. Ime mu je Kalakoa i pripadnik je tuareškoga klana Kel Tedele, što znači „oni s ruba“. I doista, moj prijatelj živi na istočnom rubu gorja Aïr i na zapadnom rubu pješčane pustinje Ténéré, na sjeveru države Niger.
Točnije, Kalakoin je šator u vadiju Tiouilmas, 60 kilometara dugačkoj dolini koja od zapada prema istoku vijuga između planina i šljunčanih polja od crnoga granita i bazalta dok ne završi u oceanu pijeska pustinje Ténéré. Vadi je, osim u vrijeme nemilosrdne suše, često zapanjujuće zelen. Akacije, tamarisi, mlječike i bujna grmolika vegetacija prekrivaju pjeskovito suho korito. Tu i tamo može se naći i rijetka trava. Uz takav oskudan pašnjak obično je šator Kalakoine obitelji. S njim i suprugom Dakoye žive dvije neudane kćeri, a ostalih sedmero sinova i kćeri odraslo je i sa svojim obiteljima vodi nomadski život. Katkad dolaze u posjet. Mnogi pripadnici plemena Kel Tedele žive u skupinama od 15 do 20 ljudi i kreću se dolinama gorja Aïr.
Iako Kalakoa ima samo ono najnužnije, čini se da mu ništa ne nedostaje. Pokraj šatora u pijesak je zabodena fino izbrušena grana koja služi kao ormar i polica. Na njoj vise kožne torbe, plastične vrećice, lonci, tikve, petrolejska svjetiljka i mjehovi za vodu od kozje kože. Obiteljske dragocjenosti, kao što su svečana odjeća i nakit, spremljene su u limene sanduke.
A kuhinja? To je logorska vatra između triju kamena. Drvo nomadi nalaze u vadiju – većinom su to debla i grane stabala koja su usahnula od suše. Živo će stablo nomad srušiti samo u nuždi.
Osim životinja na udaljenijim pašnjacima, uz logor trčkaraju koze, ovce, magarci, deve i psi. Kad noću zavijaju čagljevi, životinje se primiču vatri, a Kalakoa ih pokušava umiriti grlenim povicima.
Strancu se tada može učiniti kao da u vadi Tiouilmas nikad nije stigao istočni grijeh i kao da je on dio raja u kojem su Adam i druga Božja stvorenja međusobno oprezno komunicirali istim jezikom.
Međutim, u nekim se situacijama ta slika skladnoga nomadskog života razbije u tren oka. No o tome poslije. Otiđimo najprije u zimu 2005. godine, kad je Kalakoa nastrijelio vlastito stopalo starom sačmaricom. Visjela mu je na ramenu dok je išao u lov na grivaste ovce (Ammotragus lervia), životinje koje možemo opisati kao nešto između ovce i koze, a koje starosjedioci od pamtivijeka love radi mesa, kože, krzna i tetiva. Putem mu se za obarač zakvačila grančica akacije, sačmarica je opalila i smrskala mu lijevo stopalo.
Čudo da je još živ, razmišljam dok pokraj mene sjedi na vrhu svoje najdraže dine. Na tome mjestu vadi završava u pustinji Ténéré, a svijetlosmeđi valovi pijeska kotrljaju se prema tamnom zidu gorja Aïr. Osim lagana treperenja vrška Kalakoina turbana na večernjem povjetarcu, vlada potpuna tišina.
Kad sam čuo što mu se dogodilo u lovu, pripremio sam se za to da ću pri našem ponovnom susretu ugledati bogalja. No Kalakoa je živahan kao i prije. Jedino mu ispod odore viri plastično stopalo, završetak proteze koja mu je stavljena ispod koljena. Na pijesku leži metalna štaka, a druga je u šatoru.
Kako li je samo preživio? Kad mu je sačmarica smrskala stopalo, bio je sam u divljini, nekoliko sati od vadija. Dok je dospio do bolnice u Arlitu, gradu na zapadnom rubu Aïra, prošlo je pet dana. Svatko bi drugi na njegovu mjestu poludio od bolova i bespomoćno iskrvario.
Kalakoin je pogled uprt u večernje sunce koje lagano zalazi iza golemih stijena. Kel Tedele vole tamni masiv Aïr jer točno znaju u kojim su pukotinama prirodni izvori vode što ih stijene svojom sjenom štite od isušivanja i koji će im spasiti život u slučaju da se previše udalje od bunara.
„Sâm sam si pomogao“, odgovara Kalakoa, „imao sam ono najpotrebnije: nož i mast.“ Nakon nesreće, zapalio je vatru i nož stavio u žeravicu. „Potom sam iz vreće izvadio grumen devine masti i na njemu držao užareni nož sve dok se mast nije počela topiti i kapati po rani. Tako sam zaustavio krvarenje.“
Pročitajte više u časopisu GEO- travanj 2008.
Autor: Michael Stührenberg
|
