Mrtvo more

Najniže smješteno jezero na Zemlji za ekologe je čudo prirode. Za kemijsku industriju zlatni rudnik. A za politiku ishodište sve oštrije borbe za vodu na Bliskom istoku. Geov je tim otputovao u Izrael i Jordan, na obale Mrtvog mora – i susreo se s neriješenom budućnošću cijele regije.

Uvečer se podiže vjetar, nosi komadiće papira preko ispucale obale i stvara zapjenjene valove na jezeru. Sada je 18.30, izraelska strana, gdje se nalazim, već je odavno u sjeni 500 metara visokoga grebena, dok obronci suprotne obale, jordanske, sjaje narančasto, osvijetljene suncem što zalazi.

Klizim u vodu.

Uljasto i svilenkasto miluje kožu, no od njega peku oči kao da su poprskane kiselinom iz baterije. Trećinu čini otopljena sol, otuda golem uzgon. Ukočeno sjedim u jezeru. Ako se okrenem na trbuh, leđa mi strše iz vode i moram ispraviti glavu kako mi sol opet ne bi ušla u oči. Prsno plivanje jednostavno nije moguće.

Dno jezera bijelo je i hrapavo, betonirano slojem soli. S vodom se do obale valjaju bijele špekule, sol koju su valovi oblikovali u kugle. Snažan vjetar nosi praznu plastičnu bocu po vodi.

Kaže se da je nakon kupanja u tome jezeru koža ljepša, kronične smetnje ublažene, a opće zdravlje znatno bolje. No ono samo postalo je izvor problema. Obala Mrtvog mora pretvorila se u ispucalu, pustu zemlju, ono presušuje. Ponegdje je voda koja se povukla otkrila stotine metara pustoši od tamna pijeska, načičkane bijelim lomljivim pločama od aragonita (minerala kalcijevog karbonata). Na njima leži naplavljeno drvlje, izbijeljeno od soli i sunca; sve to izgleda poput kostiju na groblju slonova. Na mnogim se mjestima u tlu otvaraju krateri, duboki deset-dvadeset metara, ispunjeni pjenastom kašom koju su mikroorganizmi obojili u crveno, zeleno ili crno.

Izrael i Jordan jezeru otimaju dotoke slatke vode. Uzimaju je za dobivanje pitke vode, za prskalice i plantaže, primjerice jabuka, koje izvoze u Europu. Razina Mrtvog mora svake godine pada za metar.

Kanal vrijedan milijarde trebao bi dovesti vodu iz Crvenog mora udaljenog 175 kilometara. No istraživanja daju naslutiti da bi kanal mogao potpuno uništiti Mrtvo more jer voda Crvenog mora nije prikladna za njegovo spašavanje: ako se pomiješaju, mogao bi nastati sumporovodik koji smrdi na trula jaja. No to se ne može točno predvidjeti.

Neki bi susjedi takvu katastrofu doživjeli kao potvrdu svog vjerovanja: monasi iz obližnjeg manastira u jezeru ionako vide vrata pakla. Drugi na njemu zarađuju milijarde jer od soli otopljenih u vodi dobivaju potašu za proizvodnju gnojiva. Treći su potpuno ravnodušni prema jezeru. Sve ću ih upoznati u iduća dva tjedna, kad ću ga pokušati obići u smjeru kazaljke na satu: 200 kilometara oko Mrtvog mora koje veže strahove i čežnje cijele regije, židovskog i arapskog svijeta.

Kupanje je inicijacija. Navlačim mokru odjeću, vjetar ju je otpuhao u vodu, pješačim kroz pustoš i vraćam se u kibuc En Gedi, oazu u podnožju hridi, nad kojom lebdi mlađak. Iz kose mi se cijedi sol, vruće mi je, u nutrini mi je vruće, kao da je netko u meni upalio svjetlo.

ČUVAR PLAŽE

„Dobro da vam se ništa nije dogodilo“, kaže Manuel Barak, gorostasni sijedi policajac iz En Gedija, dok mu pričam o večernjem kupanju. „Nakon 17 sati ne bi trebalo ići plivati. U to ih se doba dana već nekoliko utopilo u Mrtvome moru“, upozorava.

Utopilo? U jezeru u kojem ništa ne može potonuti?

Barak objašnjava: zbog ranovečernjeg se vjetra s kopna ljudi često udalje od obale, uspaničare se, pokušavaju plivati pa gutaju vodu. Udišu je. Slana voda preko plućnih mjehurića crpi tekućinu iz tijela, krv se zgušnjava, u plućima nastaje edem – nakon kratkog vremena prestaje disanje. Nedavno se jedna žena upravo tako ugušila.

Tko u takvim situacijama želi preživjeti u Mrtvome moru treba „glumiti mrtvaca“: jednostavno pustiti da ga nosi voda. Prije ili poslije, kaže Manuel Barak, „čuvar plaže“ na jezeru, odvući će ga na kopno. Ili će ga spasiti on i njegovi pomagači, kao kad su „upecali“ petogodišnjaka iz vode nakon pet sati. Njegovi su roditelji bili pripadnici radikalne cionističke sekte koja ne priznaje izraelsku državu jer ne slijedi riječi Tore. Kad je Barak htio ispitati dječaka, otac je zasiktao: „Ne govori ništa! Policajac nije naš!“

Drugi je put Barak iznio mrtvo tijelo. Donja strana, prekrivena slanom vodom, bila je konzervirana pa se činilo kao da je žena netom umrla. No gornja strana, izložena suncu, potpuno se raspala, na licu više nije bilo očiju.

Pročitajte više u časopisu Geo - srpanj 2009.

Autor: Ariel Hauptmeier