Na početku bijahu hramovi

Što je ponukalo lovce i skupljače kamenog doba da prvi put u povijesti čovječanstva učine jedan od velikih civilizacijskih koraka? Što ih je nagnalo da na visoravni u Anatoliji postanu majstori, arhitekti i graditelji te golemim kamenim stupovima sagrade monumentalan hramski kompleks? Jedan arheolog ne samo da je pronašao dokaze za senzacionalnu starost građevina na Göbekli Tepeu nego i za to da je sva velebna arhitektura proizašla iz religije.

Desecima su tisuća godina skupine lovaca i skupljača pročešljavale to područje uzduž i poprijeko. Pješačili su blagim brežuljcima pred istočnim masivom gorja Taurus, putovali prostorom između Eufrata i Tigrisa, spuštali se sve do sirijske pustinje. Tek bi se tu i tamo dogodilo da se dva plemena susretnu. Ti su nomadi strugali sjemenke s vlati trave, brali razne bobice, stresali s drveća plodove divljih pistacija, vrebali gazele i divlje svinje te vjerojatno logorovali u šatorima ili kolibama.
Dan-dva rada, dan-dva odmora – bit će da je to bio njihov paleolitski ritam. Ako bi im lov kopljem podario tura, izumrlo divlje govedo, odmaranje je moglo potrajati i nekoliko dana. Bilo je to vrijeme za okretanje mesa na ražnju, krpanje odjeće i paljenje vatre kremenom. Za vidanje rana i bolnih zglobova. A katkad i vrijeme za rađanje djece ili za iščekivanje smrti.
Na izlasku iz posljednjega ledenog doba ljudi su nastanjivali sva podneblja na svijetu. Tim je umjetnicima opstanka, koji su preživljavali od dana do dana, na sjevernoj Zemljinoj polutci tada na ruku išlo zagrijavanje klime i porast vlažnosti. Onda se počelo događati nešto novo, nešto do tada neviđeno: lovci na divljač postali su zemljoradnici. Na obroncima istočnog Taurusa okupio se nomadski narod i natovario si dotad još nezabilježen kameni teret.
Pitanje koje njemačkom arheologu Klausu Schmidtu uporno ne da mira jest zašto se to dogodilo.

„To si morate predočiti“, kaže Schmidt. „Ledeno doba tek što je bilo završilo. Izuzmemo li hrpe kamenja, građevine slične šatorima i nekoliko konstrukcija od mamutovih kostiju, čovjek na Zemlji još nikad za sobom nije ostavio ništa sagrađeno. I sad odjednom ovo!“
Stojimo na vapnenačkoj zaravni u jugoistočnoj Anatoliji. U daljini se nazire more kuća grada Urfe; na dvjesto koraka od nas je brežuljak na kojem se obavljaju iskapanja Göbekli Tepea, koji se u ravničarskom krajoliku uzdiže poput osamljene dine. Zbog spomenika koji se odnedavno promaljaju iz 15 metara visokoga zemljanog brijega mogao bi jednog dana biti poznat poput Troje ili Stonehengea.
No Schmidt uopće ne pokazuje na brežuljak. On gleda u tlo, u mjesto s golom stijenom, koje naziva kamenolomom.
Krajolik je obrastao tek rijetkom travom iz koje se posvuda naziru sivo-bijele ispucane vapnenačke površine. U kamenu pred nama ljudi iz pradavnih vremena izdubili su figuru: iskop širine čovjeka okružuje veliko, vodoravno položeno slovo T, kao da je tu iskopan golem kalup za kekse u obliku slova.
„To je trebao biti stup“, kaže Schmidt. „Znali su: najprije se kamenim klinom treba izdubiti rov skroz oko željenoga komada stijene. Morao je biti dovoljno širok da se u njemu može stajati kako bi se pod vapnenačku gromadu sa strane mogli nabijati kameni klinovi. I to točno na dubini na kojoj se ispod nje cijelom dužinom proteže prirodni razdjelni sloj. Ako ga se točno pogodi, može se izvaditi cijeli komad a da ne dođe do pucanja.“
No T-komad pred nama očito se opirao takvim pokušajima. Ipak, mnoge su druge stupove ljudi nekoć davno na toj lokaciji izvadili iz tla i odvukli na brežuljak. Za svaki je komad – dužine najmanje četiri metra, širine nešto manje od metar i pol te debljine pola metra – bilo potrebno pokrenuti najmanje tri prostorna metra vapnenca, masu od oko deset tona. Ili, drugim riječima, težinu praznoga gradskog autobusa. Samo za povlačenje jednoga takvog kamenog diva na drvenim oblicama potrebno je 40 ljudi, kako se pokazalo pri pokusima na tihooceanskom Uskršnjem otoku. Tu su muškarci i žene dobili zadatak pomaknuti replike legendarnih kipova moai. Bez oblica, za stup slične težine bilo je potrebno čak 180 osoba.
No tu nije riječ o pukom odrađivanju posla. U Aziji su etnografi promatrali kako se i u povijesno doba premještanje megalita pretvaralo u društvene svečanosti u kojima su sudjelovale stotine ljudi. A to se može pretpostaviti i za Göbekli Tepe, pogotovo jer je starost njegovih stupova upravo nevjerojatna.
Sa 11.000 godina, to su najstariji spomenici koje su arheolozi ikada pronašli.

U listopadu 1994. godine Schmidt i jedan od njegovih kolega sa studija u Heidelbergu otkrili su značenje Göbekli Tepea. Za svoj je habilitacijski rad Schmidt u okolici Urfe želio obići sve poznate ili potencijalne lokalitete iz kamenog doba; naznake o postojanju arheološkog nalazišta Göbekli Tepe, što na turskom znači „trbušast brijeg“, pronašao je u znanstvenoj literaturi. No nigdje nije bio naveden točan položaj brežuljka. Nijemci su se morali raspitivati po okolnim selima, sve dok ih jedan dječak nije pastirskim stazama odveo do uzvisine udaljene oko deset kilometara zračne linije od Urfe. Ondje se s obronka pružao pogled na brežuljak na vapnenačkom hrptu – zemljani brežuljak. Njegovi su obronci, doista zaobljeni poput trbuha, očito bili toliko plodni da su seljaci tu posadili pšenicu.
Već je izdaleka Schmidtu zapelo za oko nešto što stručnjaci prije njega očito nisu smatrali vrijednim spomena: „Brežuljak ni u kom slučaju nije mogao nastati prirodnim putem. To je bilo djelo ljudskih ruku.“ Što je drugo moglo ondje, na nadmorskoj visini od 800 metara, nagrnuti toliku količinu tla? Voda nije dolazila u obzir, kao ni vjetar, koji uzvisine stvara samo u pustinjskim prostranstvima. A djelovanjem vulkana na visoravni bi se uzdigao samo bazaltni stožac, ali nikako velike količine zemlje.
Mala je skupina sve žurnije koračala prema uzvisini. „Kad smo dospjeli u blizinu brežuljka, stjenovit nam je teren u njegovu podnožju na poslijepodnevnom suncu izgledao kao da je posut kristalima.“ Sag od komada kremena svjetlucao je na suncu: na tisuće krhotina, oštrica, komadića kamenih jezgri – sve sami artefakti, djela ljudskih ruku, koji nedvojbeno pripadaju mladom kamenom dobu, neolitu (pogledajte vremensku lentu).
Drugih relikata, osobito na prapovijesnim lokalitetima sveprisutnih krhotina zemljanih posuda, uopće nije bilo. No to je samo još više pojačalo euforiju znanstvenika: dokazivalo je da oruđe potječe iz ranog razdoblja kamenog doba, takozvanog pretkeramičkog neolita, između 9600. i 6800. godine pr. n. e.
Još su istog poslijepodneva dvojica istraživača naišla na krhotine strijela i djelić kipa životinje – prva naznaka da na Göbekli Tepeu nisu djelovali samo graditelji nego i umjetnici. „Osjećao sam se kao opijen“, sjeća se Schmidt, „tko bi još mislio da je na rubu velegrada poput Urfe moguće naići na takvo otkriće?“
Schmidtove su misli pohitale naprijed: njegov habilitacijski projekt morao je čekati. Odlučeno je da će se lokalitet prije početka iskapanja sustavno pretražiti. I doista je Njemački arheološki institut u Istambulu već u jesen 1995. godine Schmidtu izdao nalog za početak iskapanja – a otad je u suradnji s muzejom u Urfi vodio 15 etapa iskapanja.

Pročitajte više u časopisu Geo- lipanj 2010.

Autor: Martin Meister