Nepoznati Brač

Neka druga bračka vremena

Obilazili su napuštene pastirske stanove, posjetili muzeje, crkvice, kamenolome i arheološka nalazišta, penjali se i spuštali starim magarećim puteljcima i igrali balun o'ruke. U potrazi za bračkom bogatom prošlosti i nekadašnjim načinima života Geovi stalni autori Surać i Tomljanović odlutali su od kafića, noćnih klubova i poznatih plaža- jer Brač je najljepši kad se skriva.

Visoko u brdima iznad uskoga kanjona napušteni je zaselak. Teško biste ga sami našli, skriven je, zaštićen kao tvrđava dračom i koprivama. Vijugavi puteljak što se iza jednog zavoja neočekivano širi u maleno krško polje, a onda, samo nekoliko koraka dalje, zatvara strmom brdskom padinom, čuva jedino što je od njega preostalo – desetak kamenih kućeraka, ostavljenih na milost i nemilost gušterica i korova.
Tu, uz rub polja, skutrile su se Dragovode, sravnjene zaboravom. Odavno su, još tamo koncem 1960-ih, ljudi s djecom pobjegli iz toga kamenjara, od brdske čamotinje i duboka mraka zimskih noći, raselili se, zaposlili, školovali djecu, zaboravili zavičaj i zvukove praporaca na ovnovima i mulama te svoju vjekovima dugu stočarsku povijest. Narod je otišao, prihvatio gradska pravila i običaje, u njemu se sasvim isprala narav predaka koji su ovdje, na otoku, napajali stada ovaca na prastarim lokvama, sačuvanim još od rimskih vremena. Dugim se dolinama više ne razliježe otužna svirka njihovih frula, potomci davnih pastira preselili su se negdje uz more, da žive u blizini dućana, gostionice, pošte, ambulante i škole, da imaju telefon i tekuću vodu. Tko se još sjeća pradjedova i njihovih djedova koji su krčili i palili šume, sjekli česminu i molili se po osamljenim crkvicama na vršinama? Njihovo je vrijeme prekrila tanka koprena kamene prašine koja je oduvijek lebdjela ponad tvrdog Brača, kao nepopustljivi znamen njegove otočne sudbine.
Prikrivene šipražjem raščupanih grana, u usporedbi s onim što su bile nekoć, cijele su Dragovode vlastita utvara. Na kamenitoj, suncem obasjanoj zemlji nekoliko je njiva i krčevina ograđenih suhozidima, uokolo njih zarasle su kuće i niske štale razbijenih crepova. Škure su nagrizene crvotočinom, željezo prošupljeno hrđom, kamen se raspucao pod pritiskom korova i utonuo u sparnu siestu bračke vrleti. U urušenim kuhinjama u potkrovljima na otvorenim ognjištima nema vatre, ne suše se više pršuti, mjehovi i kozja rebarca, male uljane svjetiljke zauvijek su zgasnule. Dječji se smijeh ne razliježe kroz visoku travu. Preobražene zubom vremena, Dragovode svjedoče o vremenu koje se beznadno iscrpilo i zamelo svaki ljudski trag. Svejedno, u toj pustoši i danas ima nešto od starog spokoja i sklada. Kobac i dalje čuči na vrhu bora, zmije se lijeno sunčaju na stijenama, rosa blista na srebrenim nitima paučine. Drevne su pastirske Dragovode i mrtve lijepe.
U potrazi za tragovima načina življenja koje je iščeznulo iz unutrašnjosti Brača, napuštamo Dragovode i stabla raspupala duba i jasena, spuštajući se puteljkom kojim su nekoć mazge i magarci prolazili divljim padinama kanjona Blaca, tegleći preko kamenjara planine grožđa. Žurno koračajući preko kamene pustoši, praćeni pogledima divljih koza koje stoje na strmim obroncima kanjona, poslije pola sata stižemo do uske zaravnjene površine podno pećine Ljubitovice, gdje se u dva gusta sklopa građevina pod strmim Jakovljevim stijenama smjestila Pustinja Blaca, glagoljaški samostan koji je u četiri stotine godina postojanja od skromne pustinjačke špilje prerastao u ekonomski vrlo razvijenu zajednicu i svjetski priznat opservatorij, u jedinstven spomenik kulture, u pustinju koja se radom pretvorila u oazu.

Pročitajte više u časopisu GEO- kolovoz 2008.

Autor: Milan Tomljanović