Nostalgija za tradicijom

Nostalgija za tradicijom

Otkako je poplavno područje Kopačkog rita zaštićeno kao park prirode i specijalni zoološki rezervat, nestalo je sve oko čega je selo Kopačevo vezalo svoju sudbinu. Lokalno se stanovništvo nada da gubitak nije nepovratan i da je obnova ribarstva moguća.

Spuštala se večer. Dokle god je dopirao pogled nije se vidjelo ništa osim zelene vode i mjehurića pjene po kojoj je plutalo mnoštvo truloga granja. Sjedili smo u duguljastu čiklu 40-godišnjeg Lajoša Molnara i bez riječi osluškivali riku jelena s druge obale. „Sad je doba parenja“, tiho je rekao Lajoš kad smo zašli u polutamu rita: „Jeleni se ne smiju uznemiravati.“ Kako bih otjerao komarce koji su se s večeri iz gusta mulja stali dizati u rojevima, zapalio sam cigaretu i zagledao se u mračnu obalu i selo uz koje smo prolazili. Obgrljeno muljevitom vodom i zarobljeno rukavcima i barama koji su se pružali posvuda uokolo, Kopačevo je ležalo na samoj okuci rita. Malo dalje od posljednjih kuća nalazio se prihvatni centar Javne ustanove Park prirode Kopački rit, a odmah preko ograde i pješačke brklje pružalo se prostranstvo zaštićenoga zoološkog rezervata i cijele poplavne doline Dunava. Zrak je mirisao kao da bi mogla kiša, a na cesti i u polju nije bilo ni duše. Kopačevo je bilo u mraku i tek se kroz poneki prozor vidjela mutna modra svjetlost televizora.
Sporo smo napredovali kroz kanale. Komarci su grizli za gležnjeve, čuli su se psi i vjetar koji je češljao krošnje vrba i topola. Prošli smo ispod željeznog mosta pod koji su se na spavanje sklanjale ptice selice kad je Lajoša okrznuo prvi nalet nostalgije. Najednom, digao je veslo i upro prstom u daljinu: „Pogledaj“, kazao je, „tamo je sve završilo.“ Pratio sam pogledom smjer njegova kažiprsta i ugledao zgradu kojoj je fasada tu i tamo bila prošarana mecima, a krov naheren i nagorio. Prostor se žutio od nataložene zemlje, uokolo u mulju bili su zarobljeni plitki riječni čamci, prepušteni truleži. „Ovdje se nekad mjerio i vagao ulov“, promrsio je Lajoš. Podigli smo pogled i zapiljili se u zgradu razbijenih prozora, unutrašnjosti zatrpane naslagama utrte cigle i smrvljena stakla. U usporedbi s onim što je nekad bila, zgrada ribarske zadruge Kopačeva izgledala je kao sablast. Sjedili smo u čamcu, gledali u zgradu crnu od gareži i njen taman odsjaj u vodi. Negdje iz krošanja i dalje se čula rika jelena. „Naši su stari ovu zgradu prije sto pedeset godina sagradili samo od jednoga jedinog ribolova“, rekao je Lajoš promuklo. „Davno je to bilo, puno prije rata“, dodao je žustro veslajući. „Onda kad je Kopačevo živjelo od ribolova.“
Otkako je 1982. godine zabranjen ribolov u zaštićenom poplavnom području Kopačkog rita, nestala je os oko koje se u Kopačevu oduvijek sve vrtjelo. Od te godine selo više nije bilo isto. Godinama prije zabrane, Lajošev otac i generacije prije njega proveli su tu, na najjužnijem dijelu Baranje, uz poplavno područje Kopačkog rita, sasvim drukčiji život. Bilo je to doba koje se više neće vratiti i koje danas djeluje više kao zaborav nego kao povijest.
Kopački je rit dio poplavne doline Dunava i jedan od najvećih močvarnih ekosustava u Europi. Kad je Dunav prije tri stotine godina slobodno meandrirao, došlo je do stvaranja unutarnje delte i glavni tok rijeke raspao se na manji broj rukavaca. Nastalo je poplavno područje širine trideset kilometara koje je redovito bilo plavno. Svake godine od veljače do lipnja trajale bi poplave i sva bi riba iz Dunava i Drave ulazila u poplavljeno područje pretvarajući Kopački rit u najveće prirodno mrijestilište dunavskog slijeva, a Kopačevo u prijestolnicu baranjskog ribarstva.
U selu bi se danju mreže sušile na obali, vegetacija bi nabujala, a plitka voda brzo postajala topla omogućavajući mrijest šaranima, štukama i somovima. Ribari Kopačeva znali bi godišnje izloviti i do stotinu tona ribe. Kopački je rit u to doba za njih bio beskonačno obilan švedski stol. Kako je ribe bilo na vagone, poljoprivredom se u selu nitko nije bavio. Kopačani su zemlju obrađivali tek toliko da prehrane živad i stoku. Kad bi došla sušna godina i nije bilo ribe, išli bi u košnju po cijeloj Baranji, za nadnicu u brašnu. Čim bi se voda ponovno vratila u rit, upregnuti bi volovi selom opet vukli kola natovarena ribom. Živeći tako stoljećima napola na vodi, a napola na kopnu, ribare Kopačeva kao da nije doticalo vrijeme. Rit im je davao sve, hranu i materijal za gradnju kuća. Od drva su gradili čamce i vesla, a vrbovo granje, trsku i šaš koristili za pokrivanje kuća i izradu namještaja, ograda i žaluzina. Samo sve deblji slojevi prašine koja se s jeseni pretvara u sasušeno, žućkasto blato otkrivaju kako su se u Kopačevu nekoć gradile kuće. Ljudi bi u kalupima pomiješali ilovaču, sol i svinjske dlake, pekli ih na suncu i podizali kuće „nabijače“. Danas je u selu na višim terenima preostalo samo nekoliko takvih nabijača, starijih od dvije stotine godina. Ostale su s vremenom raznijeli Drava i Dunav. Pamte se velike poplave iz 1876. kada se provalio nasip i na mjestu pukotine duboke trideset metara nastalo jezero Sakadaš, drevno lovište Kopačana. U poplavama 1926. i 1965. nabujali Dunav i Drava potopili su cijelo selo. Poplave su obuzdane 1968. godine: tada se gradnjom obrambenog nasipa od jezera Sakadaš do Osijeka selo odvojilo od Dunava i Drave, presušilo i zauvijek ostalo s vanjske strane nasipa.
„Kopački rit, Kopačevo i ribarstvo oduvijek su bili neodvojiva cjelina“, objašnjava mi biskup Januš Keteš dok sjedimo u uredu Reformatorske kršćanske crkve Mađara u Kopačevu. „Crkvene knjige bilježe godinu 1825. kao rekordnu“, pripovijeda biskup. „Došla je velika voda i donijela toliko ribe da su svi podrumi u selu bili puni do vrha. Šest volova vuklo je zapregu srebrnih kovanica za Kopačevo. Selo je bilo bogato. Nema djevojke u Baranji koja nije sanjala o udaji u Kopačevu jer u našem selu nisu morale raditi na zemlji.“

Pročitajte više u časopisu Geo - lipanj 2009.

Autor: Milan Tomljanović