Novi nalazi u izgubljenom hramu

Kad 1351. g. pr. n. e. umire Amenhotep III., njegov je kraljevski hram s divovskim kipovima najraskošnije svetište u tebanskom gradu mrtvih na Nilu. Sagrađen kao grandiozna utvrda za vječnost, pada u zaborav zbog potresa, krađe kamenja i poplava Nila – sve do zapanjujućih arheoloških otkrića.

Memnonovi kolosi preživjeli su potres, poplave Nila i pješčane oluje, vruće dane i ledene noći, vandalizam i pljačku. Već više od 33 stoljeća dva se kamena kipa uzdižu na zapadnoj obali Nila, kod Luksora: divovi od crvenoga kvarcita, visoki oko 18 metara, ispucalih lica okrenutih prema istoku, u sjedećem položaju ruku ispruženih na koljenima, skupljenih nogu. Vršak njihova maloga prsta veličine je glave odraslog čovjeka.
Nekad se iza njih podizalo najveće svetište koje je neki faraon podigao sebi u spomen: kraljevski hram Amenhotepa III. u kojem je vladar već za života simbolično bio štovan kao bog, a svećenici su mu prinosili žrtve za nastavak života na onom svijetu.
Oko 1385. g. pr. n. e. Amenhotep III. počeo je gradnju te „kuće vječnosti“, za sebe i svoga božanskog oca Amona, „od pješčenjaka, u cijelosti presvučenu zlatom, s podovima od srebra, bogato opremljenu kipovima“, kako stoji uklesano na jednom od spomenika iz tog doba. S pilonima – moćnim kulama s vratima – pred kojima se uzdižu jarboli za zastave. S jezerom bogatim ribama, obalom obraslom cvijećem. „S kućom punom robova i ropkinja na prisilnom radu, plijenom njegova veličanstva“ iz dalekih zemalja. Sa skladištima punim blaga starog Istoka.
No hram Amenhotepa III. nije se pokazao kućom vječnosti. Malo toga danas svjedoči o tom spomeniku moći i vjere. Oba golema lika faraona stoje osamljena na vrhu 700 metara dugog i 150 metara širokog obronka tebanskoga zapadnoga gorja. Pješčani se pojasi poput sivog pravokutnika jasno razlikuju od plodne doline.
Na sjeveru ga opkop za navodnjavanje dijeli od okolnih polja. Istočno, nekoliko metara od divova, parkiralište je za turističke autobuse. Na jugu područje omeđuje cesta koja vodi do Nila. S druge strane cestovnog nasipa oru seljaci.
I na prašnom pojasu sa samo nekoliko stabala zapadno od Memnonovih kolosa ljudi oru na vrućini – ne da bi zemlju učinili obradivom, nego da bi iz nje izvukli tajne. To su arheolozi koji su postavili šatore, stolove i suncobrane usred ostataka stupova, razbijenih kipova i spomenika.
Već jedanaest godina znanstvenici u dvoipolmjesečnim sezonama iskapanja između siječnja i početka travnja prodiru sve dublje u prošlost. U kvadratima kartografske mreže stranica deset puta deset metara kopaju zemlju i do dubine od četiri metra. Skup sustav crpki snižava razinu podzemne vode. Arheolozi trenutačno slažu slagalicu, najrascjepkaniju u Egiptu, čijih je nekoliko desetaka tisuća dijelova – nekih teških i 450 tona – ne samo oko Luksora nego i u mnogim muzejima diljem svijeta.
Iz čak 12 zemalja dolazi 30 znanstvenika, crtača i restauratora te uz 250 domaćih radnika nastoje napraviti što vjerniju rekonstrukciju ruševina kraljevskoga hrama Amenhotepa III. da bi iz njih iščitali kako se odavala počast bogovima i faraonu u vrijeme kad je Egipat bio najutjecajniji i najbogatiji u svojoj povijesti.
Šest je sati, jutro u ožujku. S izlazećim suncem Memnonovi stupovi bacaju duge sjene, bijeli šatori arheologa uranjaju u blag polumrak. Podiže se para s obližnjih polja šećerne trske. Još je ugodno prohladno, oko 15 stupnjeva Celzijevih, još nema prašine u zraku. Iznad nalazišta, iza kamenih divova, čuje se samo huk plinskih plamenika balona kojima se turisti dižu u nebo iznad ruševina tebanskoga Grada mrtvih.
No uskoro odzvanjaju i drugi zvukovi. Sa zvonkim cvrkutanjem kolonije zeba miješa se ravnomjerno zveckanje karika lanca koloturnika.
Miguel López Marcos čuči na drvenoj skeli iznad širokog, tri i pol metra dubokog iskopa. Španjolski je restaurator u timu već godinama zadužen za teške terete. Ispod njega, u remenju koloturnika, visi maločas pronađena granitna božica. To je lavoglava Sekhmet koju su faraoni smatrali osvetnicom boga Sunca i zaštitnicom kralja.

Pročitajte više u časopisu GEO- svibanj 2009.

Autor: Anja Herold