Reportaža pobjednice Geova fotonatječaja

Otkrivanje Istanbula

Među više od 250 galerija prijavljenih na naš fotonatječaj, svojim putopisnim fotografijama osvojila nas je Tatjana Krstić. Donosimo fotografije koje je snimila na nagradnom putovanju. Tekst je napisala Tatjanina prijateljica Marija Martinić koja je s Tatjanom lutala istanbulskim četvrtima.

Idiličnu, ali i klišeiziranu viziju Istanbula kao romantičnog spoja Istoka i Zapada, Europe i Azije, pokušao nam je već druge večeri našeg boravka u tom gradu srušiti turski fotograf Ekim. Upoznale smo ga odmah nakon završetka prosvjeda kojima smo svjedočile, apelu za oslobađanje žene zatvorene zbog političkog opredjeljenja. Nije bilo ni najmanje mogućnosti da prosvjedi izmaknu nadzoru jer je tisuću do dvije prosvjednika u stopu pratilo dvjestotinjak policajaca – s mitraljezima.
Ekima smo primijetile jer je s jednakim zanimanjem kao i mi pratio i fotografirao okupljanje turske omladine koja želi drukčiju političku sadašnjost iako mu to, kako smo poslije u razgovoru s njim doznale, nije bio profesionalni angažman.
„U Istanbulu se različiti staleži ne spajaju, svatko se drži svojih običaja i zna gdje mu je mjesto. Svi se ti ljudi susreću i isprepleću samo tijekom izlazaka i kupnje u gradskom središtu i glavnoj ulici Istiklal“, kazao je Ekim. „U toj se ulici događa sve, svakodnevne šetnje, večernji izlasci, sva politička zbivanja, pa i prosvjedi. Uglavnom nemaju pozitivan ishod, ali činjenica da su mladi svjesni slobode izražavanja daje nadu.“
Ulica Istiklal doista je bila naša baza iz koje smo kretale u otkrivanje Istanbula. Uvjerile smo se da je to uistinu grad različitosti, štoviše da je riječ o gradovima u gradu.
Svaka od istanbulskih četvrti razlikuje se od drugih arhitekturom, i to u tolikoj mjeri da smo imale osjećaj kao da tijekom šetnje napuštamo jedan grad i ulazimo u neki sasvim drugi. Budući da mnoge četvrti u imenu imaju sufiks koy, što znači selo, pomislile smo da je današnji velegrad svoju veličinu dosegnuo pripajanjem obližnjih sela gradu. Međutim, nije bilo tako: četvrti su se dograđivale na grad onako kako se on širio. Otomanskim osvajanjima i asimilacijom različitih kultura i načina gradnje istanbulske su četvrti dobile tako raznovrstan izgled.
Četvrt Taksim, središte suvremenog Istanbula, slična je četvrti bilo kojega europskoga grada. No, spuštajući se strmim istanbulskim ulicama prema Bosporu, prolazile smo pokraj brojnih modernih ostakljenih zdanja i starih sveučilišta s jedne i ruševne kineske četvrti s druge strane. Zatim smo se podno mosta koji Europu spaja s Azijom spustile u mirnu četvrt Ortakoy koja nas je podsjetila na naša mala primorska mjesta – s tom razlikom što ondje krajolikom dominiraju minareti.
Komunikativni su nam Turci brzo prišli pa smo upoznale Tolgu i njegovu živopisnu obitelj. „Ovo je moje 'selo' i tu moja obitelj živi već generacijama. Volim ovaj dio Istanbula i nikad se ne bih odselio. Radim u restoranu koji je u vlasništvu mojih roditelja i dva strica, 'malog' i velikog'“, ispričao nam je Tolga upoznajući nas sa stričevima, od kojih se jedan, onaj „mali“, rado ubacivao u kadar Tatjanina fotoaparata. Ponudio nam je i vožnju Bosporom svojom malenom brodicom, čime inače časti najdraže goste restorana.
Nekoliko kilometara dalje iznenadila nas je četvrt sasvim drukčijeg izgleda – Arnavutkoy, „mala Venecija“ ukrašena „čipkastim“ balkonima. Elitna četvrt bogatih vikendica, brojnih terasa restorana i skupih jahti privezanih u lučici. U lokalnoj teretani na otvorenom zabavljalo se samo nekoliko mama s djecom sve dok nam lučki radnici nisu odlučili pokazati svoje mišiće.
Grad s 12 milijuna stanovnika teško je i zamisliti. Ali nije broj stanovnika ono što ga čini velikim. Njegova je veličina upravo u raznolikosti. Veličanstvene građevine iz kojih se čita povijest ovog velegrada jednostavno treba vidjeti.
Plavu džamiju svakodnevno posjeti i do 20 tisuća turista i svejedno odiše spokojem. A sag po kojem smo hodale nakon što smo na ulasku izule cipele tako je mekan da smo imale osjećaj kao da šećemo po oblacima. Fasciniralo nas je kad smo pred tom džamijom uočile vodiča koji je njenu važnost objašnjavao znakovnim jezikom skupini gluhonijemih turista.
Monumentalna Aja Sofija, sagrađena kao kršćanska crkva, a potom pretvorena u džamiju, muzej je u kojem se isprepleću kršćanstvo i islam. Iza arabesaka, „geometrijske čipke“ arapske umjetnosti, naziru se freske s likovima svetaca.
Iz palače Topkapi, odakle se Bospor vidi kao na dlanu, brojni su sultani vladali bogatim i moćnim Otomanskim Carstvom tijekom 400 godina. Za našeg posjeta Istanbulu počeo je ramazan, 30-dnevni post kada se od zore do sumraka ne konzumira ni hrana ni piće, a muškarac ne smije ni pogledati ženu.
U sklopu turističkog obilaska posjetile smo i Kapali čaršiju s 3000 trgovina i pregršt šarenih artikala. Taj je veliki bazar toliko posjećen da se vrijednost i najmanjih trgovina na glavnoj ulici procjenjuje u milijunima eura. Kupci se moraju cjenkati, ali na kraju i kupiti robu za koju pokažu ikakvo zanimanje, u suprotnom ih trgovci slijede i dobacuju im. U nekoliko nam je navrata zbog toga bilo poprilično neugodno. Pokušale smo pronaći obrtnika koji sam izrađuje izvorne istanbulske suvenire. Dok je Tatjana fotografirala, pronašla sam kutak gdje sam mogla mirno razgledati, prodavaonicu Birol majstora Birka. Uputio nam je i nekoliko riječi na hrvatskom koje je naučio od čestih kupaca iz našega kraja. Na pitanje izrađuje li izložene predmete, odgovorio je: „Većina tradicionalnih turskih suvenira od bakra, poput džezvi, raznih posuda i figurica dolazi od proizvođača s istoka Turske. Sam izrađujem svjetiljke od stakla i metala, suvremenu verziju tradicionalnih svjetiljki“.
Sljedećih smo se dana, neovisno o utabanim rutama turističkih planera, samostalno zaputile u razgledanje grada.

Pročitajte više u časopisu Geo - listopad 2009.

Autor: Marija Martinić