S kraja na kraj Kube

Kuba se proteže 1100 kilometara u smjeru zapad-istok. Geovi su reporteri najveći otok Antila cijelom dužinom proputovali taksijem, autostopirajući, međugradskim autobusom, pješice. Razgovarali su s ljudima daleko od turističkih središta i osjetili bilo zemlje pred kojom su krupne društvene promjene.

Sjedila je u stolici za niihanje, pogleda usmjerena u planine. Na nebu se uzdizalo podnevno sunce, bio je dovoljan samo jedan pokret i ljude je oblijevao znoj. Na sebi je imala iznošenu potkošulju koja nije nimalo sputavala njezine mršave ruke, oko glave je svezala rubac. Ljepota njezinih usana pomalo je uvela, ruke su joj prošarane venama, no u njezinim se očima zadržalo prodorno plavetnilo vedra neba. Bez obzira na njezine godine, iz nje je izbijala neobuzdana snaga. Pozorno je slušala sva pitanja: zašto, kako, zbog čega; onaj tko prvi put dolazi na Kubu, prepun je pitanja. Kako sadite duhan, doña Adelaida? Koliko zarađujete na njegovim listovima kao seljaci u socijalističkoj državi? Što vam je ostalo u sjećanju, što mislite o budućnosti, kako se živi u ovoj zemlji? Nije progovorila ni riječ.
Samo je sjedila i šutjela. Na usnama joj je bio smiješak pun razumijevanja dok je promatrala sunce kako neumoljivo sav život prisiljava na obustavu svih aktivnosti. Psi su se dašćući odvlačili pod stabla kruhovca, kokoši su tražile spas u sjeni nadstrešnica obližnjih brvnara, s okolnih polja na konjima su se vraćala njezina braća i sinovi kako bi konje odveli u rijeku na rashlađivanje. Napokon je prozborila.
„To je doista gomila pitanja“, rekla je. Glas joj je bio hrapav, kao i inače kod dugogodišnjih pušača. Tada je ona meni uputila pitanje:„¿Y cómo viniste?“ – kako si dospio ovamo, stranče, ti koji tako znatiželjan stojiš pred mojim vratima? Vlakom, zrakoplovom, autobusom, doña Adelaida, iz Europe sve dovde, u dolinu duhana du-boko na zapadu Kube, tu odakle treba početi moje putovanje s kraja na kraj Kube.
Smjesta se uspravila iz svoje stolice za njihanje, lice joj se razvuklo u podrugljiv osmijeh te je povikala prema ostalima: „Hej, dođite ovamo, ovaj ovdje tip želi proputovati Kubom!“ Usto se gromoglasno smijala. Zvučalo je poput kakve čegrtaljke. Svi su se strčali, djeca, roditelji, bake i djedovi, kad Adelaida Nuñez zove, zabava je zajamčena. Cijeli je život ovo seoce zabavljala svojim pjesmama, takozvanim décimas, spontano spjevanim satiričnim pjesmama; tek kad gotovo više uopće nije mogla saviti prste, odustala je od sviranja gitare.
Izvukli su stolice na verandu, u male šalice natočili kavu i donijeli duhan, kožaste listove, ravno iz sušionice, koje je Adelaida na naslonu svoje stolice smotala u labave cigare. Tada su zapodjenuli priču. Kako je doña Adelaida u mladosti sve oko sebe očaravala svojom ljepotom. Kako se jednom rijeka pretvorila u vodenu bujicu koja je poplavila njihova polja: duhan je bio uništen, isto tako i juka i kukuruz. Ili kako je Miguel jedne nedjelje legao u krevet i umro. Tako se živjelo u toj dolini: „Ovdje dolazimo na svijet, ovdje umiremo“, rekla je doña Adelaida.
Kad smo se opraštali, počeo je padati mrak. Doña Adelaida je upitala: „A kako ćete putovati?“ Svim što se kreće, doña Adelaida, samo da se ide naprijed. Takav je plan. „S kraja na kraj, cijelom Kubom“, hihotala se, „ma, vidi ti vraga!“ Poslije izlaska na cestu zavladala je tišina, nije bilo auta, ni motora, ničega. Samo noć. Do Viñalesa je bilo deset, možda dvanaest kilometara, u pratnji komaraca, zvuka vlastitih koraka – i mnogih pitanja. Onaj koga na Kubi muče mnoga pitanja, ispravno će postupiti posluša li dobro pitanja koja ljudi postavljaju u toj zemlji. „¿Cómo viniste?“, kako si stigao ovamo? Tako ovdje počinju mnogi razgovori – i tim otvaranjem postaju lakši. Tko ovdje kreće na put, nikad ne zna kad, kako, čime i hoće li uopće stići na odredište. Putovanje uvijek pruža dovoljno materijala da se može zapodjenuti razgovor.

NEPOSREDNO PRED VIÑALESOM iznenada se iz mraka začulo brujanje. Zvučalo je poput kakva vozila, no ono što je izranjalo iz tame bilo je pravo stvorenje iz bajke: gromoglasno čudovište od stroja. Bio je to mas 500, stari kamion sovjetske proizvodnje, veličine tenka. Vozač je otvorio vrata i izviknuo samo jednu riječ: „Kamo?“ Njegov je kamion bio slušna atrakcija. Sve je praskalo i štektalo, oluja zvukova, motor je prigušivao svaki pokušaj razgovora. Zato je vozač znakovima davao do znanja da mora još samo kratko... Tada je već motao upravljač i strojem oštro skrenuo nalijevo. Išao je prijatelju koji je radio u tovilištu. Prijatelj će te noći izgubiti četiri vreće hrane za svinje, a on će pak noćas pronaći četiri vreće hrane za svinje. Tako se i zbilo. Deset minuta poslije već je ponovno bio na cesti i vozio prema Viñalesu.
Nad obzorom iznad doline na nebu su se, poput pognutih zvijeri spremnih na skok, ocrtavali tamni obrisi gorskih platoa. U daljini su treperila svjetla grada. Pred nama je ležao uspavani Viñales, dugih, razvučenih, tek ponekom svjetiljkom osvijetljenih ulica, duž čijih rubova su se protezali drvoredi borova. Kuće su bile malene, jednokatne građevine od glinene cigle, no s obaveznom raskošnom verandom. Na dvije ili tri su još sjedili ljudi, uvlačeći dim cigareta čiji je žar u noćnoj tmini izgledao poput krijesnica.
Sljedećeg je jutra išao autobus u smjeru istoka. Na bokovima je nosio simbol plave autoceste: Viazul. Devizna autobusna linija. Putne se karte moraju platiti čvrstom valutom, pesos convertibles, stoga se njihovim uslugama koriste prije svega stranci, kao i Kubanci s inozemnim izvorima prihoda. Klimatizacijski je uređaj u autobus upuhivao leden zrak. Prozore kao da je prekrivala fina magla, stakla su se rosila. Od Kube se nije vidjelo ništa drugo osim izblijedjela zelenila i sjena što su strelovito promicale. Kad je vozilo iza sebe ostavilo brda oko Viñalesa, uključilo se na Carretera Central, najvažniju magistralu na Kubi, koja se proteže cijelom dužinom otoka. Uz rub ceste stajali su deseci Kubanaca, koji su mahali novčanicama kad god im se približa-valo neko vozilo. I oni su htjeli na istok, autostopom.

Autor: Roland Schulz