Sahara

Vrtovi palmi u alžirskoj pustinji kultivirana su područja s ponosnom prošlošću i neizvjesnom budućnošću. Fotograf omogućuje pogled odozgo, a Geova autorica prikazuje što znači održavati na životu prastaro gospodarstvo oaze.

„Dahane! Gdje si?“ Mulay trči prašnjavim putem, žuri mu se, sunce će uskoro zaći. „Dahaaane!“
„Tu sam!“
Mulay Ismail Boussouri saginje se ispod grana smokve, slijedi vodu što teče kroz mali jarak i dolazi do susjeda. Abdarhan Mouloud, zvan Dahan, žilav je starac u poderanoj košulji. Uspravlja se s motikom u ruci.
„Možemo li se danas zamijeniti?“ pita Mulay. „Htio bih samo toliko“, rukama crta pravokutnik u zraku, svoju gredicu. „Posadio sam grašak, treba mu voda.“
„Saha“, kaže susjed, dobro.
Izgleda tako jednostavno kad dva vrtlara u Béni Abbèsu pregovaraju o vodi. Kao da se sve podrazumijeva, žubor u Dahanovu vrtu, smokva, palme, oaza i gradić koji je iz nje nastao: 880 kilometara jugozapadno od Alžira, u vadiju Saoura. Stotine kilometara hamade, stjenovite pustinje, prostiru se odavde u jednom smjeru, a pješčani valovi Zapadnoga velikog erga u drugom. I usred svega: voda!
To čudo ljudi smatraju Božjim darom. Prema legendi, jednom davno žedni putnik imenom Othmane srušio se na pijesak. Kad se njegov pratitelj požalio da neće moći ni truplo oprati, Othmane je zabio štap u zemlju i umro. Iz rupe je počela navirati voda i teče sve do danas. A izvor se zove Sidi Othmane – gospodin Othmane.
Hrani se podzemnom vodom koja se cijedi s padina Visokog Atlasa na jugu. Skrivena pod pijeskom, voda se prepoznaje samo u malenome zelenom tragu tvrdoglavoga pustinjskog bilja. Od izvora su ljudi proveli cijevi, od akvedukta do zidanog kanala. Tako navodnjavaju vrt palmi koji je jednom bio oaza Béni Abbès, a danas je rubni dio grada.
Vrt izgleda poput golemoga zelenog škorpiona. Rep mu je uglavljen između vadija i visokih crvenih dina; desnu stranu privio je uz isušeno riječno korito, a lijevu uz liticu. Glava mu je izložena promjenjivom vjetru što nanosi pijesak u vrtove. Tamo, na dini, nalazi se Mulayeva zemlja: u lijevim škorpionovim kliještima. Njegova obitelj živi u Béni Abbèsu već 400 godina, ukorijenjena poput palmi.
Grad nabujao na planinskoj zaravni iznad litice i njegovih 14.000 stanovnika troše više od polovine vode iz izvora Sidi Othmane, a iskorištavaju i podzemnu vodu iz triju bunara. Kao da napuštaju ono iz čega je grad nastao: vrt palmi.
Mulay Ismail Boussouri bori se protiv toga. Iako ne izgleda poput borca: naočale sa zlatnim okvirom, brkovi, osmijeh na licu. On je učitelj glazbe, 44 su mu godine. No svaku večer nakon posla predano radi pokušavajući spriječiti da prestane kucati srce Béni Abbèsa.
Litica postaje narančasta, poziv na molitvu s minareta prodire i u Mulayev vrt. „Allahu Akbar“, mrmlja on. Večernju molitvu nadoknadit će poslije kod kuće, svježe opran. Sad mora raditi. Uzima motiku, penje se preko dine, prolazi kroz mali gustiš palmi i dolazi do glavnog kanala. Tuda teče voda koja je od izvora prošla kroz javno kupalište Béni Abbèsa, sjenovit bazen u kojem se sastaju mladići i muškarci. Takvo kupalište, kroz koje voda neprestano protječe, postoji još samo na jednom mjestu na svijetu, kažu ljudi, u Americi! Glumac John Malkovich slavio je rođendan u tom bazenu, tijekom snimanja filma potkraj 80-ih. U Béni Abbèsu i danas se govori o tome.
Mulay povlači lim s otvora za vodu koji vodi u njegov vrt. Stavlja ga lijevo u kanal, lopatom gomila stare krpe iz jarka i njima učvršćuje lim. Sva voda sada teče u njegov vrt, prvo bojažljivo, lagano žuboreći, zatim pjenušavo, u malim slapovima.
Prije stotina godina Ouled Abdellah, jedan Mulayev predak, sigurno je činio nešto slično. S još 40 seljaka on i danas utječe na život u palminu vrtu. Ljudi iz Béni Abbèsa govore kako su se ti seljaci svađali oko vode sve dok vodu s izvora Sidi Othmane nisu podijelili u 41 vodno pravo, po jedno za svaku obitelj. Neke su obitelji dobile vodu na dulje razdoblje, neke na kraće, ovisno o poziciji. Nakon jednog ciklusa raspodjele, raspored se pomicao za dvanaest sati – kako jedni ne bi uvijek morali navodnjavati noću, a drugi danju.
Tako je i danas. No već su se davno vodna prava raspodijelila na mnogo muškaraca, braću i rođake. Odavno ženidbom u obitelj dolaze nova prava. Mulay smije raspolagati vodom svakih pet dana na osnovi četiriju vodnih prava. Danas, kad je na redu vodno pravo s imenom njegova pretka Ouleda Abdellaha, bio bi na redu usred noći.
No grašak ne može toliko čekati. Zato se zamijenio sa susjedom Dahanom: Mulay se poslužio njegovim pravom od zalaska sunca, a susjed će se poslije poslužiti Mulayevom vodom. Mulay zna svoja prava napamet, dane broji na prste, a ako se zbuni, pita kojeg starca. Njima ne treba kompjuterski ispis kakav, manje ili više zgužvan, ima većina vrtlara.
I mogu se sjetiti vremena kad sate nisu mjerili ručnim satom ili mobitelom.
Tada, prije 60 godina, čuvar vode sjedio je u unutrašnjem dvorištu ksara, starog naselja od ilovače u srcu škorpiona. Tamo su se skupljali muškarci iz Béni Abbèsa i razgovarali o svemu bitnom. Vodenim satom od mesinga čuvar je brojio četvrti sata, harere, osnovnu jedinicu vodnog prava.

Autor: Gesa Gottschalk