São Paulo

1160 stanova, 5000 stanara i jedan jedini poštanski broj: Copan u srcu São Paula najveća je stambena zgrada na svijetu. Gradić unutar megapolisa, univerzum različitih kultura. I uza sve to – navalna utvrda, smjelo zatalasana brazilskom maštom.

SÃO PAULO, grad u kojemu prema procjenama živi 19 milijuna stanovnika, megacity je koji nikad ne miruje. Isto vrijedi i za glasovitu građevinu u njegovu središtu: Copan je najveća stambena zgrada na svijetu, smještena na 46° 38’ zapadne geografske dužine i 23° 32’ južne geografske širine. Tu elegantno izvijenu građevinu u asfaltnu je džunglu postavio brazilski arhitekt Oscar Niemeyer. Sa 1160 stanova i otprilike 5000 stanara ona je znamen i ogledalo grada sa svim njegovim veličanstvenim snovima, njegovom bijedom i nadama.
Pet je sati. Meke linije zaobljena kolosa gube se u tami rana jutra dok se u njegovu podnožju tamne noćne siluete sudaraju s marljivim pregaocima novoga dana. Popularni noćni klub Love Story, s druge strane Avenije Ipiranga, zaključao je upravo svoja ulazna vrata te se bučna gomila sjatila oko uličnih prodavača žemlji i vruće kave.
A na potezu između prvog i petog ulaza u 32-katni gradić Copan na visokim potpeticama nabada transvestit Lulu koji živi u bloku B. Još je u svojoj „bojnoj“ opravi, zapravo gotovo doslovno radnoj odjeći, pripravan na ranojutarnji boj za mušterije.
Tek kad ju je Severino (punim imenom Severino da Silva Filho) prostrijelio prijekornim pogledom, Lulu je odlučila da je za danas dosta i da će biti bolje ako ode spavati.
Da bi stigao do Copana, Severino se u četiri sata ukrcao u autobus u Butantu, zapadnom dijelu grada, gdje živi sa suprugom i dvoje malene djece. Njegovo lice zrači neuništivom veselosti koju se susreće u seljaka iz siromašnih dijelova sjeveroistočnog Brazila. Za pojasom mu je zataknut voki-toki, a oko vrata mu visi iskaznica kojom dokazuje identitet i funkciju nadzornika mnogobrojnog osoblja čistača i čuvara Copana. „Napokon se možemo ponositi time što radimo u Copanu“, kaže Severino, „otkad nam je pošlo za rukom kompleks moralno sanirati.“ Ostalo je još samo nekoliko prostitutki i transvestita u bloku B. Zabranjeno im je, međutim, mušterije dovoditi u stan. Severino prati pogledom Lulu sve dok ona ne nestaje u dizalu. Ne prati je samo njegov nepovjerljiv pogled nego i neka od 128 videokamera postavljenih u objektu.
Copan je na dobrom putu da ponovno postane ugledna adresa usred upropaštenoga gradskog središta. Kompleks čini šest stambenih blokova poredanih jedan uz drugog na 6006 četvornih metara. Svaki je blok visok 115 metara, a međusobno su povezani na samo tri razine: na suterenskoj, zatim preko galerije s prodavaonicama i pratećim prostorijama te terasom koja ih prekriva. Neprekinuta konstrukcija pročelja stapa optički svih šest elemenata u jedinstvenu cjelinu.
Blok B je sa svojih 448 garsonijera od po 25 četvornih metara i sa 192 jednosobna stana najmnogoljudniji objekt u tom sklopu. Ako se negdje pojave problemi, Severino to vrlo dobro zna, tada je to obično ondje, i upravo zato najprije odlazi na portirnicu bloka B.
Dvadeset i pet članova ekipe pazilo je tijekom noćne smjene ulaze, nadziralo garaže, očistilo 85 prodavaonica na galeriji te uklonilo dio smeća od ukupno tri tone, koliko ga se nakupi svakodnevno u zgradi. „Posvuda je mirno“, jamče noćni čuvari, ni u jednom stanu nije bilo zabludjelih netopira, niti je bilo ostavljenih pasa koji bi lajanjem budili susjede. Jedino je žena u bloku D pijanom suprugu zaključala vrata ispred nosa. Ali kad su mu čuvari zaprijetili policijom, čovjek se odgegao dalje.
„A Danielle?“ pita Severino.
Je li do kraja složila puzzle? Čuvar ne zna. Danielle Silva sa 17. kata bloka B 27-godišnjakinja je koja prijepodne radi u banci, poslijepodne studira matematiku, a noću mozga nad svojom slagalicom od 3000 dijelova. Riječ je o slici Vedute di Roma moderna iz 18. st., čiji se original čuva u pariškom Louvreu. Danielle katkad jednostavno ne može prekinuti slaganje, pa su joj oči crvene od umora kad oko sedam sati izlazi iz zgrade.
Severino se potajno nada da će se i sam jednom useliti u Copan i živjeti poput Danielle, koja tvrdi da se nigdje drugdje u gradu ne osjeća toliko sigurnom kao tu, u samom njegovu srcu.
Ili živjeti kao Ana Cancela Risso. Šezdesetšestogodišnja udovica iz Urugvaja – privučena svjetlucavim treperenjem iz dubine urbanoga kanjona – kupila je na 29. katu bloka B garsonijeru. Svake srijede ta školovana balerina odlazi u pratnji svog psa Freda do međukata zgrade, gdje potom između stupova – na mjestu na kojem je još prije 45 godina trebala stajati kazališna dvorana – poučava tango. Sretna je Ana Risso, uistinu sretna, što stanuje u središtu grada, gdje su cijene znatno niže nego u otmjenim četvrtima i gdje se u frizerskoj školi može ošišati za samo četiri reala, što je otprilike 11 kuna.
Sretan je i arhitekt Wendel Campanella (33) s drugoga kata bloka C. Umoran od razmetljive arhitekture u nedavno sagrađenoj četvrti na jugu Campanella, odlučio se na povratak u centar, u „topos moderne“ – kako s neskrivenim ponosom naziva svoj dom. Osobito mu se sviđa to što se u Copanu miješaju različiti društveni slojevi, što je neuobičajeno za São Paulo – iako su stanari privatnih stanova, od kojih su mnogi u podnajmu, međusobno vrlo malo u doticaju.
Wendel Campanella je obožavatelj Oscara Niemeyera, arhitekta vizionara kojeg svrstavaju među najkreativnije autore 20. stoljeća i koji je stvarajući po cijelom svijetu, uspio realizirati više od 600 projekata. Među njegovim su ostvarenjima i javne zgrade u glavnom gradu Brasíliji, koje je UNESCO proglasio svjetskom kulturnom baštinom. Oscar Niemeyer još radi u svom arhitektonskom uredu – unatoč tome što je prevalio stotu. Poznato je jedno od njegovih osnovnih načela: „Ne privlači me pravi kut, niti tvrda, nesavitljiva ravna linija koju je stvorio čovjek. Ono što me privlači jest slobodna i senzualna krivulja – pronalazim je kad gledam planine svoje zemlje, zavojit tok njenih rijeka, oblake na nebu ili tijelo voljene žene.“
Četrdesetih godina 20. stoljeća počela je industrijalizacija São Paula. Grad je težio prijeći granice povijesnog središta i krenuti po američkom uzoru – uvis. Ubrzo je stekao glas „najbrže rastućega grada na svijetu“. Niemeyeru su 1954. povjerili projektiranje građevine koja bi trebala ublažiti akutnu nestašicu stanova u gradu, ali i postati simbol novostečene samosvijesti grada. Tako je Niemeyer za naručitelja projekta, tvrtku Companhia Pan-Americana (otud Copanu ime) izradio nacrt smiona vala od armiranog betona i posred pravokutne mreže São Paula postavio krivulju izvijenu u obliku slova S.
No naručitelj je uskoro otišao u stečaj, a gradnja je potrajala. I kad su se prvi stanari 1963. useljavali u taj „ponos modernizma“ – a s njima i najveće gradsko kino s ukupno 3200 sjedećih mjesta, divlji se rast metropole više nije moglo zaustaviti. Parkovi i prazan neizgrađeni prostor, neodvojiv dio arhitektove vizije, u konačnici nikad nisu ostvareni, a njegov je val morao opstati u moru mnogokatnih tornjeva i nezgrapnih betonskih blokova uredskih zgrada – ali barem s vlastitim poštanskim brojem: 01046-925.
Kaotičan rast grada uzrokovao je, eto, i to da ulica između Copana i susjedne zgrade završi na kućnom zidu. Upravo je to drugi problem s kojim će se Severino da Silva Filho ranom zorom danas uhvatiti u koštac.
Neupotrebljavan komad asfalta – neprikladan za parkiranje jer vatrogascima u slučaju hitnje treba slobodan prolaz – nesigurna je granica između velegradske džungle i strogog reda s kućepaziteljevom globom i takoreći tajnopolicijskim mjerama unutar valovite stambene utvrde. „Ako ne pazimo“, kaže Severino, „odmah se nakupe prosjaci ili djeca beskućnici snifaju ljepilo, a prostitutke nam zapišaju ulaze.“ Jutros je, međutim, mirno. Iz jutarnje se polutame pomaljaju obline građevine, lagano poput melodije, upravo kako je veliki meštar i htio.

Autor: Ruedi Leuthold