Svi hoće u Džibuti

S obzirom na svoje strateško značenje, patuljasti Džibuti pravi je div. Smješten usred kriznog žarišta na Afričkom rogu, bizarna je pozornica međunarodne geopolitike na kojoj glavnu ulogu igraju vojska, tajne službe, humanitarne organizacije, izbjeglice i trgovci.

Džibuti je velik kao europski dio Turske. Nema sirovina, obradivih površina ili šuma. Jedva prehranjuje i vlastite nomade. Bila bi to potpuno bezvrijedna zemlja da nema onoga što je za geostratege i trgovce nekretninama posebno važno: položaj.
Afrički kontinent i Arapski poluotok kod Džibutija su se najviše približili, pred njegovim se obalama Crveno more prelijeva u Adenski zaljev i tuda prolazi pomorska ruta koja je nakon La Mancha druga po važnosti na svijetu.
Tu je i eksplozivno susjedstvo: visoko militarizirana Eritreja vjerojatno podržava somalske islamiste; s druge strane tjesnaca nalazi se Jemen s vlastitom al-Kaidom i čestim ustancima; Somalija je pojam posrnule države, a sve jača Etiopija nakon rata s Eritrejom svoju vanjsku trgovinu obavlja gotovo isključivo preko Džibutija.
Džibuti je ratni profiter: usred jedne od najkompleksnijih konfliktnih zona na svijetu, ta patuljasta državica s 820.000 stanovnika pruža jedinu sigurnu luku. I to ne samo brodovima i izbjeglicama nego i vojsci i tajnim službama, koje iz nje nadziru susjedstvo. Jednako je tako privlačna i arapskim i kineskim trgovcima kojima je potreban pristup afričkom zaleđu. Svim tim novim nomadima putovi se sijeku u Džibutiju – au carrefour, na križanju, kako kažu domaći. Koji pritom imaju velike planove: od križanja bi se trebala stvoriti vrata Afrike, čvorište triju kontinenata, drugi Dubai.
No u državi još ne postoji ni jedan jedini semafor.
Pet je sati ujutro, 31 Celzijev stupanj. Zrakoplovna pista prekrivena je skakavcima. Vjerojatno su zalutali jer u najtoplijem glavnom gradu na svijetu ne mogu naći hranu. U izvidničkom zrakoplovu „P-3C Orion“ njemačke ratne mornarice 15 je muškaraca nagnuto nad zemljovidom. Na njemu su kroz Adenski zaljev povučene crte koje se poput dvotračne ravne ceste pružaju 1000 kilometara prema istoku. To je Međunarodno preporučeni tranzitni koridor (IRTC), koji prolazi kroz najopasnije vode svijeta. „Preletjet ćemo cijeli koridor i na kraju se okrenuti“, objašnjava taktički koordinator ili kraće „Tacco“. Piloti tog dana na raspolaganju imaju osam sati kako bi u okviru Atalante, misije EU-a, pronašli drvene kutere ili brze brodice somalskih gusara.
Propeleri su se upalili u cik zore, „Orion“ na putu do uzletišta prolazi pokraj mjesta koja svjedoče o povijesti Džibutija: na sjevernoj se strani nalazi najveća francuska vojna baza na afričkom tlu. Bivši je kolonizator s Džibutijem nakon proglašenja neovisnosti 1977. godine potpisao ugovor o obrani. Bez njega bi ta državica već odavno bila etiopska ili somalska. Nasuprot bazi nalazi se jedino američko vojno uporište u Africi. Amerikanci su nakon napada 11. rujna 2001. godine željeli spriječiti da Afrički rog postane utočište afganistanskih terorista, pa su Džibuti u okviru misije Operation Enduring Freedom pretvorili u sjedište međunarodnih protuterorističkih snaga. Kako pirati potiču sve veću vojnu nazočnost, pokraj omanjeg putničkog terminala gradi se i prva japanska vojna baza izvan Japana.
Zrakoplov leti nad tirkiznim morem u kojem se naziru tamni obrisi raža. Na obali se nalazi grad Djibouti. U tom afričkom mozaiku kuća limenih krovova i pastelnih boja, s prodavačicama kata, krojačima i kuhinjama na otvorenom, živi 60 posto stanovništva zemlje. Potom slijedi minaret Hamoudijeve džamije, pa oronule arkade europske četvrti s noćnim klubovima u kojima lijepe Etiopljanke iščekuju vojnike. Na „Zmijskoj visoravni“ isturenoj u more smjestile su se kolonijalne vile, u koje su se uselila veleposlanstva i humanitarne organizacije, te Hotel Sheraton, koji je sa šest katova jedna od najviših zgrada u zemlji.
U toj je sumornoj građevini od 2002. godine smještena njemačka vojska. Za izgradnju vlastitoga vojnog uporišta njemačke su misije suviše kratke: parlament ih stalno mora produljivati. U novom Hotelu Kempinski – koji se monumentalno uzdiže na uskom poluotoku na sjeveru grada i diči se bazenima i pogledom na jedno od najvećih pretovarišta robe široke potrošnje na svijetu, koje djeluje u okviru Svjetskog programa za hranu (WFP) Ujedinjenih naroda – Španjolci su nastanjeni pokraj Kataraca, koji upravo posreduju u pograničnom sukobu između Eritreje i Džibutija.
S te se strane ne vidi Balbala, naselje nadničara i nezaposlenih, izbjeglica i prognanika kojima je napredak grada umakao. U toj sirotinjskoj četvrti živi 200.000 ljudi, gotovo polovina grada.
Pročitajte više u časopisu Geo - ožujak 2011.

Autor: Ines Possemeyer