Ekspedicija u kinesku pustinju

Takla Makan

Oštri vjetrovi, hladnoća do 30 stupnjeva ispod ništice i nigdje traga životu. Švicarska arheološka ekspedicija u specijalnim je vozilima krenula u kinesko more dina, Takla Makan, jednu od najvećih pustinja na svijetu. Njihov su cilj gotovo neistražene ruševine bajoslovnih, više od 1600 godina starih karavanskih gradova.

Oko podneva sedmog dana čini se da naša odiseja kroz more pijeska uistinu završava. Na žalost, ne dobro. Divovski lanac dina visok 60 metara i dug 20-ak kilometara ispriječio se ispred nas. Kaotični su to nanosi žutih valova, okomitih grebena i opasno nestabilnih padina. Oklijevajući, zaustavljamo konvoj. Gdje god pogledamo, posvuda pijesak i samo pijesak.
Posljednje šume topola, strašno suhe, već su nekoliko dana putovanja iza nas. Otada smo prešli bezbroj dina, no ova se čini nesvladivom. Pogled na satelitsku kartu poučava nas da je ne možemo ni zaobići. Na sjeveru i jugu izgleda još gore.
Lao Wei, glavni vozač naše karavane pogledom pretražuje horizont. Traži put kroz neprohodnost. „Možda bismo mogli uspjeti“, napokon kaže kratko i vozilom oprezno kreće prema najstrmijoj padini. Mi, ostali, slijedimo ga, iako baš i ne dijelim njegov optimizam.
Brzinom koraka vozači triju specijalnih vozila, koje je kineski tim tragača za naftom posudio i preuredio za ovu ekspediciju, napreduju sve više i više uz dinu. Motori se protive i buče, gume visine odraslog čovjeka propadaju duboko u pijesak. Čudovišna su to vozila, stvorena da se probiju i kroz najnemilosrdniji teren. No strme ih padine dovode do granica njihovih mogućnosti.
Svako malo vozila zapinju, zaglavljuju ili odsklizuju bočno. Nekoliko puta cisterna s 5000 litara dizela umalo što se nije prevrnula. To bi bilo pogubno. Tko bi nam pomogao da ponovno dignemo toga kolosa? A ako bi se probušio, vjerojatno se ne bismo spasili iz pustoši Takla Makana s preostalim gorivom u druga dva vozila.

Pročitajte više u časopisu GEO- veljača 2009.

Autor: Christoph Baumer