Takla Makan

Ledeno je jutro u jednom od najnegostoljubivijih područja na svijetu: u pustinji Takla Makan na sjeverozapadu Kine. Ne gubeći vrijeme, članovi ekspedicije tovare teret na deve jer žele nastaviti potragu za tisućljetnom nekropolom. Sa sobom nose nadu da će konačno preteći pljačkaše grobova.

Slijedi priča o ekspediciji koja se pretvara u utrku s pljačkašima grobova. O pasioniranom istraživaču koji traga za nekropolom u pustinjskom pijesku. A tu je i fotograf koji bilježi pustolovnu misiju – i pritom postaje svjedok kulturocida neslućenih razmjera.

23. LISTOPADA 2009. Danas smo rano ujutro terencem krenuli na put te na 206. kilometru nove pustinjske autoceste koja spaja Hotan s Aksuom naletjeli na karavanu i ostatak ekipe. U ušima mi još uvijek odjekuje buka prometa u Ürümqiju, a ipak sam već usred Takla Makana. Vjetar lagano klizi preko pješčanog mora i stvara finu koprenu od uskovitlanog pijeska. Topole trepetljike zlatnožuto svjetlucaju na posljednjem večernjem svjetlu. U prvom taborištu vlada posvemašnji kaos od buradi s vodom, vreća, dijelova opreme. Užurbanost i galama: „Gdje su kableli? Gdje je povrće?“ Plinsko kuhalo pišti, agregat za struju brunda. Ujguri su svoje deve odveli do deset kilometara udaljene rijeke, kako bi se životinje mogle još jednom do mile volje napiti vode. Sad ih očekuju iscrpljujući marševi kroz dubok pijesak – baš kao i nas.

Tim riječima fotograf Urs Möckli započinje svoj ekspedicijski dnevnik. Taj 54-godišnji Švicarac sudjeluje na putovanju dugom 44 dana, koje će ga odvesti u jedno od najnegostoljubivijih područja na svijetu. Möckli se u ekstremnim situacijama osjeća kao kod kuće. Poznaje pustinje svijeta jer je prije nego što je postao fotograf radio za naftne kompanije i mjesecima živio s beduinima. Već je dva puta bio u Takla Makanu, tom zabačenom moru pijeska na dalekom sjeverozapadu Kine. S 338.000 četvornih kilometara, to je nakon arapskog Rub al-Halija druga po veličini pješčana pustinja na svijetu. U njoj bi se našlo više nego dovoljno mjesta za Veliku Britaniju i Irsku.

26. LISTOPADA Ustao sam još prije svitanja kako bih otišao u prethodnicu. Katkad se u jutarnjem pijesku nalaze tragovi stopa vođe ekspedicije Christopha Baumera, katkad sam pak ja taj koji odlazi u jutarnje šetnje. Za otprilike dva sata karavana će se dati na put i slijediti me s devama. Baumer i Jean-Daniel Carrard, treći Švicarac u timu, pritom će uvijek iznova skretati sa zacrtanog puta te pogledom pomno pretraživati teren slijeva i zdesna od predviđene rute. Ako sve bude prema planu, dostići će me tijekom poslijepodneva. Dine su ovdje visoke oko 20 metara (poslije će doseći 60 metara); riječ je o blagim usponima i silascima, uvijek duž grebena po kojima se može gaziti bez opasnosti od odrona. Od 17 sati pokušavam naći mjesto za tabor. Kasno se smrkava. Ovdje, 2500 kilometara od kineskoga glavnoga grada, još uvijek vrijedi pekinško računanje vremena. Pronalazim uleknuće u tlu sa sasušenim komadima drveta za odlaganje vatre, kao i tamaris za hranu devama. Polako se pojavljuju i ostali.

„Ostali“ su desetorica ujgurskih pratitelja, jedan tumač i kuhar. A osim Ursa Möcklija tu su još i Jean-Daniel Carrard, pasionirani zaljubljenik u pustinje i poduzetnik s tvrtkom za znanstvene mjerne instrumente, kao i 57-godišnji Christoph Baumer, kulturolog i vođa ekspedicije.
Baumer je očaran Takla Makanom i njegovim arheološkim zagonetkama. Ovo je njegova peta ekspedicija u to područje, i ovaj je put u istraživanje uložio mnogo privatnog novca. Na pohodu želi pokušati u pustinju prodrijeti s devama.
Na to se odlučio zbog praktičnosti. Deve se mogu kretati terenom koji nije u stanju svladati nijedan terenac, primjerice preko visokih pješčanih dina. Dok se gubitak jedne deve može podnijeti bez većih posljedica, kvar jednog terenskog vozila mogao bi ugroziti cijeli pothvat; u karavani su tereti raspoređeni na mnogo leđa. A koliko god da to pustinjsko područje bilo negostoljubivo i zabačeno, u njegovu se središtu može pronaći pitka voda za deve. „Potrebno je samo kopati na pravom mjestu“, objašnjava Christoph Baumer, „i već na dubini od nekoliko metara nalazi se voda.“ Objašnjenje je toj sjajnoj pojavi sljedeće: to je područje nekoć bilo ispresijecano rijekama, a podzemni spremnici njihovi su ostaci.
No karavana je i kulturnopovijesno prisjećanje na prošla vremena. Christoph Baumer osobito je oduševljen Sir Marcom Aurelom Steinom, arheologom koji je početkom 20. stoljeća po nalogu Britanskog muzeja proučavao kulture Puta svile te ovim područjem također putovao u karavani. Baumer je objavio više knjiga i smatraju ga stručnjakom za rane civilizacije unutrašnjosti Azije. Ovom svojom ekspedicijom (o jednoj poduzetoj 2007. i 2008. godine već je pisao u Geu) želi proučiti neistražena područja te otputovati daleko u povijest i daleko od Puta svile, koji se pruža dvjema trasama duž sjevernog i južnog ruba Takla Makana i na vrhuncu je bio u 13. stoljeću, kada je njime navodno Marco Polo stigao na dvor Kublaj-kana. Baumer želi dospjeti do 2500 godina starih ruševina naselja usred pustinje, a i dalje – do svjedočanstava iz brončanog doba koja leže skrivena negdje u dubinama pješčanog mora. Do ostataka tajanstvene kulture seljaka i nomada, koja je svoj procvat doživjela prije gotovo četiri tisuće godina i na čijem se mjestu danas nalazi još samo prašnjava pustoš. Do kulture o čijem postojanju zasad svjedoči samo jedna važna iskopina: ona iz Xiaohea, koji se nalazi 600 kilometara istočno, na isušenom slanom jezeru Lop Nur.

28. listopada Prvi je cilj ostvaren. Na nekoliko dana podižemo svoj bazni tabor kod Jumbulakuma kako bismo proučili okolicu toga drevnog grada. Christoph je još jučer naišao na ulomke od terakote, dijelove željeznih predmeta, ostatke troske iz peći i komade ugljena – dobre predznake bogatog nalazišta. Sad se nalazimo u unutrašnjoj delti rijeke Keriye, koja dotječe s juga i nekoć se ovdje razlijevala krajolikom. Danas se njezina delta nalazi 60 kilometara uzvodno. Područje je prepuno naplavnih drva – ostaci nekoć golemih stabala u ekstremno sušnim uvjetima održali su se više od dvije tisuće godina. S nestrpljenjem očekujem Jumbulakum.

Jumbulakum je oko 500. pr. Kr., znači u vrijeme procvata helenističke Atene, bio prosperitetan utvrđeni grad, okružen zidinama visokim četiri metra. Godine 1994. otkrila ga je kinesko-francuska ekspedicija i tad je smatran senzacijom. Prije toga bilo je gotovo nemoguće zamisliti da se u unutrašnjosti pustinje nalaze drevni gradovi.
S jedne je strane Takla Makan svoja blaga iznimno dobro konzervirao, izlažući ih ekstremnoj suši, visokom udjelu soli u tlu te oblažući ih zaštitnim slojem pijeska. S druge strane, vojni su juriši sa zemljom sravnili sve što je stršilo iz dina. Po dolasku ekspedicije u Jumbulakum, Möckli je bio iskreno razočaran.
Pročitajte više u časopisu Geo - rujan 2011.

Autor: Fred Langer