U špilji božice neba

Civilizaciju drevnog Egipta omogućile su plodne obale Nila. No gdje su korijeni razvijene kulture kraljevstva faraona? U prostranstvima Sahare Geov autor Uwe George naišao je na motive egipatskih slika i božanstava koji potječu još iz kamenog doba. Na bogato oslikanim stijenama otkrio je začudne poveznice.

Stojim u špilji na rubu visoravni Gilf Kebir usred istočne Sahare i ne prestajem se čuditi, iako sam na mnogim dosadašnjim pustinjskim ekspedicijama već otkrio bezbrojne crteže iz kamenog doba i divio im se. Slikarije koje ispred i iznad mene krase gole, grube stijene nevjerojatno su veličanstvene i raznolike. Takve nisam vidio nikad prije. Dio su ostavštine ljudi koji su nekoć živjeli u ovom dijelu svijeta, koji su lovili gazele, žirafe i slonove ili su kao nomadi slijedili svoja stada. I na nekoliko mjesta ostavili umjetnički trag.
U danas najvećoj pustinji na svijetu prije oko 8000 godina vladala je vlažna klima. A slike u tamošnjem Louvreu kamenog doba pružaju uvid u život lovaca i skupljača – i nude gotovo nevjerojatne spoznaje o podrijetlu egipatske razvijene kulture, za koju smo predugo mislili da je nastala na obalama Nila u četvrtom tisućljeću prije Krista.
Na crtežu preda mnom niz je snažnih likova koji stoje na vodoravnom rasjedu u kamenu oblikujući krug rukama iznad glave. Ispod rasjeda gracilni likovi, postavljeni takoreći naglavce, kao da domahuju onima gore.
Nevjerojatno je koliko taj crtež iz kamenog doba odgovara takozvanim egipatskim registrima, prikazima koji u Dolini kraljeva kod Luksora krase grobnice faraona.
Prokleti ljudi u podzemnom svijetu prikazivani su u faraonskoj umjetnosti postavljeni naglavce. I na ovim znatno starijim crtežima u saharskim špiljama gornja, pobjednička skupina ljudi trijumfira nad donjom skupinom. Nad cijelim prizorom lebdi lik poglavice s ratnom sjekirom, a jedan od pogubljenih pada u podzemni svijet.
Drevni nadgrobni registar i špiljski crtež iz kamenog doba – ali ista ideja. Na koji se način ta ideja prenosila tisućljećima? Što je potaknulo izradu toga ranog dokaza sposobnosti apstrakcije?
Penjući se do špilje primijetio sam nešto čega sam se ponovo sjetio tak sada: filigranske oblike iznad i ispod vodoravnog rasjeda na stijeni pokraj špilje. Prirodne strukture koje je milijunima godina oblikovala erozija savršeno odgovaraju onima na crtežima u špilji. Jesu li možda takvi prirodni fenomeni nadahnjivali prapovijesne umjetnike na njihova neobična djela?

Dva tjedna prije moj prijatelj Carlo Bergmann, ekspedicijski tim i ja krenuli smo trima terencima na ekspediciju u egipatsku oazu Dahla, duboko u golemoj Libijskoj pustinji.
U vadiju Sura, u kojem su arheološka otkrića posljednjih godina dosegnula vrhunac, želimo vlastitim očima vidjeti dokaze da su egipatske bogove iznjedrile drevne predaje iz pustinje i možda pronaći nove, koji će nas odvesti korak dalje.
Ti su zabačeni predjeli već dali nekoliko senzacionalnih otkrića. Upravo u toj vrlo sušnoj pustinji, koja se ubraja među najnegostoljubivije regije našeg planeta, samouk Carlo Bergmann prije 12 je godina silno obogatio egiptologiju. Pješice i na leđima deve prešao je tisuće kilometara pustinje i otkrio desetke nalazišta s vrčevima i amforama iz doba faraona. Oni su dokaz drevnih karavanskih putova.
Budući da se Bergmann kretao podjednako sporo kao i drevne karavane, prepoznao je njihovu rutu uz pomoć starih obilježja – primjerice nakupljenih strelica na kamenju velikom poput šake. Duž tog puta pustinjski je putnik pronašao mnoge rezbarije u stijeni, među njima i prikaze magaraca, negdašnjih tovarnih životinja faraonskih karavana. Naime, deva se u Egiptu rabi za prijevoz ljudi i tereta tek od četvrtog stoljeća prije Krista. No kamo su nekoć putovale karavane?
Egiptolozi, koji se bave jednom od najstarijih visokih kultura čovječanstva, Libijsku su pustinju dugo smatrali terrom incognitom. Vjerovalo se da su stari Egipćani mislili kako se iza dalekoga pustinjskog horizonta, gdje je svake večeri „umiralo Sunce“, prostire mitsko carstvo mrtvih. Ali to je područje očito bilo i mjesto života!
Na putu prema jugu naša ekspedicija slijedi put karavana koji je otkrio Bergmann. Oko nas je krajolik pun piramida. Šiljasti vrhovi planina gotovo su jednakih veličina i proporcija kao i slavne građevine pred vratima Kaira. Uvjereni smo da smo prepoznali i sfingu s glavom lava koju u sedimentnoj stijeni nisu oblikovali građevinski majstori faraona nego vremenske prilike. Nameće se pomisao da su čudnovati prirodni fenomeni faraonima drevnog Egipta poslužili kao uzor za monumentalnu arhitekturu.
Bergmann je tijekom nekoliko ekspedicija dokazao da su Egipćani živjeli na ovom području još u doba gradnje piramida. Nekoliko kilometara sjeverno od staroga karavanskog puta na jednoj se stijeni ističe oker lik faraona koji štapom udara svoje neprijatelje. Ispod toga u stijenu su uklesane dvije kraljevske kartuše.
Pročitajte više u časopisu Geo - siječanj 2011.

Autor: Uwe George