Sudan

U središtu srdačnosti

U svijetu je Sudan, istočnoafrička zemlja, na lošemu glasu. No uputite li se na sjever, prema piramidama crnih faraona, susrest ćete potonulu civilizaciju, ljepote Sahare – i dirljivo ljubazne ljude koji uživaju u kontaktu s putnicima.

Iz oblaka prašine koji je podigao naš džip promolio se muškarac, uzeo prtljagu i odnio je. Tek tako, bez riječi. Stigli smo u selo negdje na sjeveru Sudana. Ne preostaje nam ništa drugo nego slijediti neznanca. Hoće li nas namamiti u mračnu uličicu i napasti? Ili na bazar, gdje će nas prisiliti da kupimo ćilim? Ubrzo smo se posramili takvih primisli: muškarac nas vodi do skromne kućice, torbe stavlja pokraj kreveta i poslužuje nam svjež čaj od metvice. Potom iz zajedničke zdjele svi prstima jedemo ljuto začinjenu kašu od graha. Budući da ne znamo jezik domaćina, šutimo i smiješimo se – kao stari prijatelji kojima nisu potrebne riječi.
Ujutro nam muškarac u krevet donosi kajganu i kruh kisru. Odbija da mu platimo. Kad se na koncu od njega opraštamo zagrljajem, znamo samo da se zove Nuri.
Prije dolaska na sjever Sudana nismo bili sigurni možemo li i trebamo li ondje putovati zbog rata u Darfuru na jugu zemlje i zbog strogog islamskog režima. Bojali smo se i mogućeg neraspoloženja prema strancima. I onda takva nevjerojatna gostoljubivost i dobrodošlica, koja će nas posvuda pratiti.
Naše je putovanje počelo u sudanskom glavnom gradu Khartoumu, otkud smo uz Nil krenuli na sjever. Najduža nas afrička rijeka prati poput svjetlucave srebrne vrpce omeđene palmama, povrtnjacima i žitnim poljima. U jednom nam se selu u oazi približavaju muškarci u bijelim odorama i puni poštovanja dodiruju nam čelo kako bi nas blagoslovili. Pozivaju nas na karkadé, tamnocrveni čaj od hibiskusa. Ljudi koje poslije putem susrećemo stavljaju ruku na srce, smiju se i uzvikuju: „Welcome to Sudan!“ Fotograf i ja cijelim putem igramo istu igru: tko prvi uspije mahnuti Sudancu, pobijedio je. No koliko god se trudimo, Sudanci su uvijek brži.
Kod mjesta Shendi cesta napušta pojas oaza oko Nila i ulazi u pustinju. Lebdimo kroz golemu beživotnu prazninu iz koje se odjednom kao u snu pojavljuju piramide kod Meroëa. Kultni stožasti nadgrobni spomenici nubijske kraljevske nekropole uzdižu se u plavetnilo poput nebeskih stuba koje su trebale omogućiti odlazak u carstvo boga Sunca. U pukotinama i do 30 metara visokih zidova vjetar je nataložio crvenkastožut pijesak. Čini se kao da su ruševine tek sad izvirile iz pijeska jer se na srpastim dinama naziru samo naši tragovi.
Nub je hijeroglif za zlato. Egipatski su faraoni u Nubiji punili riznice i povećavali kontingente ljudi – mnogi su robovi potjecali iz današnjeg Sudana. Egipatska okupacija toga područja trajala je do otprilike 1000. g. pr. n. e. No nakon stotina godina ugnjetavanja, potlačeni je narod digao ustanak i – osvojio cijeli Egipat. Tako su od 750. do 655. g. pr. n. e. kraljevi nubijskoga kraljevstva Kuš kao „crni faraoni“ vladali područjem od izvora Nila do Sredozemnoga mora.
U staronubijskoj prijestolnici Meroë sačuvano je više od stotinu piramida. Uzor im vjerojatno nisu bile egipatske kraljevske piramide iz doba Starog i Srednjeg kraljevstva, nego znatno mlađe egipatske privatne piramide, posebice s područja Tebe. Tome u prilog govori strma nakošenost nubijskih piramida, kao i činjenica da su sagrađene jedna blizu drugoj, što je opet karakteristika egipatskih privatnih piramida.

Pročitajte više u časopisu GEO- listopad 2008.

Autor: Michael Obert