Uzavreli ledeni div

U vječnoj hladnoći Antarktike jedan si vulkan otapa put kroz ledenjački plašt: Mount Erebus. Pritom iz njega krklja tamnocrvena lava, uvis izlijeću usijane kamene bombe, uz jetka isparavanja. Vulkanolozi ga osobito cijene jer im omogućuje jedinstvene spoznaje o Zemljinoj unutrašnjosti. No znanstvenici ujedno strahuju od njegove podmukle siline kad god se odvaže uspeti na rub kratera.

Vulkan nije osobito pouzdan: sklon je teško predvidivim izljevima bijesa. Ako mu se previše približite, može postati opasan. Teško je dostupan – Mount Erebus smješten je na rubu Antarktike, na otoku u ledenome moru.

Philip Kyle i William McIntosh ipak se nisu dali obeshrabriti takvim uvjetima. Ti su geokemičari sa Sveučilišta New Mexico Tech već više od tri desetljeća svom vulkanu, Mt. Erebusu, savršeno vjerni; gotovo ga svakog ljeta posjećuju u njegovoj ledenoj samoći – i pozorno slušaju što im ima reći.
Osluškuju njegov drhtav, sumporni dah, mjere temperaturu njegove žarkocrvene magme, strpljivo ga podnose dok neobuzdano tutnji, hropće i grmi. Unatoč ledenoj hladnoći, spavaju u šatorima, oslonjeni o njegova ramena.
A ne prezaju ni od napora ni od izlaganja opasnostima kako bi se, što je više puta moguće, s mukom uzverali do ruba kratera i pogledali vulkanu u njegovo kiklopsko, užareno oko.
Čak i sad, kad Mt. Erebus nakon višegodišnjeg drijemanja na svoj ledenjački ovratnik ponovno, u odavno nezabilježenim količinama, bljuje bombe usijane lave, projektile brzine od nekoliko stotina kilometara na sat, njih bi dvojica tako rado bila tamo gore. Sada pogotovo.
„Ako je ikako moguće na samo nekoliko metara udaljenosti od mjesta udara“, kaže McIntosh. Jednostavno se ne može složiti s primjedbom da to zvuči prilično riskantno. Opasnost prijeti samo kad se bježi od bombi. „Ne smiješ skidati pogled s njihove putanje te u zadnjem trenu moraš skočiti u stranu, tada ti se ništa ne može dogoditi.“ Ako nakon toga u izbačenu stijenu zabijete capin, unutrašnjost još može biti zagrijana na gotovo 1000 Celzijevih stupnjeva, užarena i želatinasta poput karamele.
Zvuči uzbudljivo, ali je, na žalost, nemoguće, barem tog dana.

Lower Erebus Hut – donja Erebusova koliba – 77° 30` 38“ južne zemljopisne širine, 167° 8` 46“ istočne zemljopisne dužine. Kada barem ne bi bilo te snježne oluje, toga bijeloga, neprobojnog zida, koji priječi uspon prema krateru. Svakih nekoliko sati Kyle i McIntosh naizmjenično brišu po jedan od zamagljenih prozora na kolibi u koju su se sklonili od nevremena i zure u maglu. Cilj im je tako blizu, samo 400 metara visinske razlike, možda pola sata uspinjanja do vrha. No mogu samo čekati, kao i ostala četiri vulkanologa u timu, u čijoj smo pratnji fotograf George Steinmetz i ja.
Zarobljeni smo već dva dana: u maloj šupi od 20 četvornih metara na sjeverozapadnom obronku Mt. Erebusa, 3400 metara iznad ledenog mora, okruženi ledenjacima, letećim bombama lave, razbjesnjelom bjelinom.
Kristali leda počeli su oblagati rubove prozora, drugi su se kroz procjep na stropu uvlačili u unutrašnjost kolibe. Vani su pramenovi guste magle gutali sve obrise udaljene više od deset metara. Na šipke koje označavaju prilazne putove do šatora lijepe se snježne zastave. Vjetar huči, vrišti, šiba uokolo kao udarcima biča, koji se na izgled sve više približavaju našoj kolibi.
Nepregledna Antarktika, stiješnjena koliba. Pritom treba imati na umu da je najbliža znanstvena postaja, McMurdo Station, udaljena samo 50 kilometara. Helikopteru bi trebalo manje od 30 minuta za let od tamošnjega helidroma dovde, no pri ovakvim vremenskim uvjetima nijednom od pilota ni u snu ne bi palo na pamet uzletjeti. Za njih se Mt. Erebus ubraja među najneugodnija odredišta na obali; samo u rijetkim trenucima bez daška vjetra i uz savršenu vidljivost slijeću na ovdašnju sletnu stazu. Vjetrovi koji pušu u blizini ruba kratera previše su nepredvidljivi, zrak je prerijedak, previše zamki krije ledenjak ispresijecan gromadama lave.
Lijepo je vrijeme na Mt. Erebusu prava rijetkost. Kao najviša točka koja strši iz ledenog mora zaljeva McMurdo, neprekidno oko sebe skuplja nove slojeve naoblake, a s njima i oluje. Dolje u zaljevu vrijeme može biti mirno i toplo, dok istodobno na obroncima ledenjaka bjesni meteorološki kaos – kao sada.
Premda je ovdje gore za takvih dana moguće preko interneta pratiti nogometne rezultate u domovini, što se tiče ozbiljnijih problema, čovjek je ipak prepušten sam sebi – primjerice, u borbi s opasnostima koje nosi visinska bolest.
Već se nekoliko puta dogodilo da su znanstvenici podcijenili težinu uspona od mora do vrha Mt. Erebusa jer je rub kratera na visini od „samo“ 3800 metara. Budući da je jajolik Zemljin atmosferski omotač u blizini polova vrlo tanak, na vulkanu se diše podjednako teško kao na 5000 metara nadmorske visine na Himalaji.
Zelena boca s kisikom, koja je upravo iz tog razloga smještena pokraj stola za objedovanje u našoj kolibi, s tim u vezi nudi slabu utjehu: onaj tko bi ovdje doista osjetio teške simptome visinske bolesti, primjerice praznine u sjećanju i napadaje nesvjestice koji mogu upućivati na nastanak za život opasnog moždanog edema, zapravo bi morao smjesta početi silazak s planine. No za olujna je nevremena to danima, čak i tjednima, nemoguće.

Vulkanolozi se svjesno izlažu svim navedenim opasnostima samo kako bi na Mt. Erebusu istražili jedinstven svjetski fenomen: jezero lave koje, okruženo ledom, neprekidno pulsira.
Ono znanstvenicima omogućuje uvid u sustav tektonskih graba, koje se pružaju tisućama kilometara ispod ledenog oklopa antarktičkoga kontinenta.
Samo na rijetkim mjestima taj procjep u Zemljinoj kori još i danas pokazuje svoju vulkansku snagu, no na Mt. Erebusu ustrajno iz dubine izbacuje mjehure plina i vruće stijenje.
Već je britanski kapetan James Ross, koji je s posadom 1841. godine kao prvi Europljanin prodro u zaljev McMurdo, s nevjericom promatrao tu vatru u ledu, koja je izbacivala „goleme količine plamena i dima“, kao i isparavanja „na visini između 1500 i 2000 stopa iznad grotla kratera“, koja su se „spuštala u obliku magle i snijega, polako se raspršujući u oblake, crveno obojene odsjajem užarene otopljene lave“.
Taj je istraživač planinu krstio imenom svog broda: imenom stvorenja iz grčke mitologije Erebosa, vladara tmine, sina kaosa, oca etera. No ni James Ross, kao ni suputnici Ernesta Shackletona, koji su se 1908. godine tijekom ekspedicije po imenu „Nimrod“ prvi put uspeli do ruba kratera, nisu mogli naslutiti u kako osjetljivoj geofizikalnoj ravnoteži balansira lava Mt. Erebusa:
tlak taljevine stijenja u jednu ruku nije tako visok da bi neprestano navirala iz dubine, u drugu je ruku dovoljno visok da ispuni dimnjak vulkana sve do samoga kratera. Tu se u ključalom jezeru giba amo-tamo a da se ne ohladi i oblikuje čvrstu koru.
Takva vrsta stabilnih, „permanentno konvektivnih“ jezera lave smatra se među vulkanolozima koliko rijetkim toliko i dragocjenim „prozorima u Zemljinu unutrašnjost“.

Autor: Lars Abromeit