Astronomija

 

Iz mjeseca u mjesec astronomi otkrivaju nova nebeska tijela, koja u dubinama svemira kruže oko svojih sunaca. Vjerojatno će uskoro ući u trag tijelu nalik Zemlji – egzoplanetu s morima i atmosferom.
Tad ćemo se morati zapitati: ima li koga tamo vani?

„To je najdosadnija misija ikad pokrenuta. Snimamo iste zvijezde uvijek iznova, godinama. Do iznemoglosti.“
William Borucki pretjerano je skroman. Istraživački projekt o kojem tihim glasom govori taj stariji gospodin sitne tjelesne građe mogao bi postati jedan od najspektakularnijih pothvata američke uprave za svemirske letove NASA. No Borucki posjetiteljima u svojem uredu u istraživačkom središtu Ames Research Center južno od San Francisca ne pokazuje modele svemirskih brodova ili dopadljive računalne animacije – nego izbušenu metalnu ploču.
„Ona potječe iz jednog od naših prvih pokusa tijekom 80-ih godina prošlog stoljeća“, kaže. „Svaka je rupa bila predviđena za svjetlo određene zvijezde, a iza su bili postavljeni detektori.“
O umjetnosti istodobnog otkrivanja neznatnih svjetlosnih promjena na većem broju zvijezda Borucki bi mogao govoriti satima. Osobito sada, kad nakon dugogodišnjeg govorenja konačno može prijeći na djela.
Bill Borucki zaposlen je kao fizičar u NASA-i od 1962. godine i idejni je začetnik svemirskog teleskopa Kepler, koji je 6. ožujka 2009. godine lansiran u svemir te od prošlog ljeta odašilje podatke na Zemlju. Kepler traži planete izvan Sunčeva sustava, takozvane egzoplanete. A među njima samo one na kojima bi moglo biti života.
Drugim riječima, Kepler pretražuje nebo u potrazi za Zemljinim dvojnikom, ne za bilo kakvim egzoplanetom. Takvih je planeta već pronađeno mnogo – do listopada 2010. godine otkrivena su 493 uglavnom plinovita planeta bez čvrste površine, bez mora, nepogodna za razvoj života. To vrijedi i za novopronađeni planet Formalhaut b prikazan na ovim stranicama – koji se ističe samo time što je prvi egzoplanet fotografiran u vidljivom dijelu svjetlosnog spektra.
Borucki traga za svjetovima čijom se površinom može kročiti, koji oko svojih zvijezda kruže u nastanjivu području. Što znači na takvoj udaljenosti da ondje vladaju umjerene temperature i postoji voda u tekućem stanju – osnovni preduvjeti života kakav poznajemo. Zadatak je teleskopa Kepler da pronađe planet nalik našem, s oceanima (ne predubokim), atmosferama (ne pretankim) i po mogućnosti aktivnim vulkanima, koji te atmosfere redovito propuhuju i pritom ih kemijski obnavljaju.
Usto bi najbolje bilo da planet kruži oko zvijezde koja nije mnogo veća i vruća od Sunca – jer u suprotnom neće živjeti dovoljno dugo da se na njezinu trabantu razvije spomena vrijedna biološka evolucija.

Život na drugim planetima? Otkad je prije 400 godina izumljen prvi teleskop, znanstvenici imaju dobar razlog uopće se pitati postoji li izvanzemaljski život. Dotad je vrijedila Aristotelova teza prema kojoj su Zemlja i njezini stanovnici iznimna pojava u svemiru. No pogled kroz dalekozor dokazao je da se nebeska tijela u našem susjedstvu u osnovi ne razlikuju od našeg planeta. Mjesec ima gorja, Jupiter svoje mjesece, Mars zaleđene polove. Pa ipak, čak i uz pomoć najboljih teleskopa i najrafiniranijih svemirskih sondi, na drugim planetima Sunčeva sustava dosad nije pronađen život. U najboljem je slučaju moguće zamisliti postojanje najjednostavnijih mikroorganizama na Marsu ili na Jupiterovu mjesecu Europi.
No postoje i druga sunca. Najmanje stotinu milijardi samo u Mliječnoj stazi, našoj galaksiji. Određeni broj tih sunaca uvelike nalikuje našoj središnjoj zvijezdi – sjaje podjednakim sjajem i traju podjednako dugo. Ako oko njih kruže planeti, tad se Mliječnom stazom u kružnim putanjama možda gibaju milijarde nebeskih tijela pogodnih za život. Milijarde svjetova nalik našoj „plavoj točki u beskraju“, kako je astronom Carl Sagan nazvao Zemlju.
Sagan je pošao od toga da je Sunčev sustav s jednom žutom zvijezdom i stjenovitim planetima sasvim uobičajen u svemiru. Štoviše, čak je i veća vjerojatnost da je Zemlja sasvim prosječan planet. Upravo o tome govori kopernikansko načelo, koje je ime dobilo po Nikoli Koperniku. On je razvio sliku svijeta u kojoj Zemlja kruži oko Sunca, a ne obratno, postavivši time prvi matematički model koji se kosi s Aristotelovim i osporivši jedinstvenost Zemlje.
Iz navedenog proizlazi: život nije ništa osobito.
Međutim, pri pomisli da tamo negdje u dubinama svemira postoje i druga bića, nameću se dubokoumna pitanja. Što to znači za našu predodžbu o sebi kao o središtu svijeta i kruni kreacije? Bismo li se uvrijedili kad bi se naši kozmički rođaci pokazali naprednijima od nas, kad bi se njihova civilizacija pokazala nadmoćnijom? Kakav bi tad bio naš položaj u tkivu od kojeg je načinjen svemir? Kako bi monoteističke religije reagirale na činjenicu da se Bog nije objavio samo ljudima nego i izvanzemaljcima? Bismo li takvo otkriće jednostavno preboljeli i vratili se svakodnevici? Na kraju krajeva, mogućnost da u dalekim dijelovima svijeta postoje nepoznati, moćni narodi s razvijenom kulturom nije bila problem Europljanima u prošlosti.
Bill Borucki i njegovi suradnici žele u sljedeće četiri godine saznati moramo li se zamarati takvim mislima. I na to pitanje žele konačan odgovor. Jer ako su udaljeni zemljoliki svjetovi koliko-toliko česti, znanstvenici s projekta Kepler morali bi ih pronaći u predviđenom roku.
Točnije rečeno, odat će ih njihove sjene – kratkotrajne pomrčine svjetlosti matične zvijezde koje se vide svaki put kad planet prođe između Zemlje i svoje zvijezde, takozvanom linijom opažanja. To je ono za čim Kepler traga uz pomoć takozvane tranzitne metode. Već je 1984. godine Borucki zaključio da se na osnovi takvih oscilacija svjetlosti može dokazati postojanje planeta veličine Zemlje u orbitama oko udaljenih zvijezda. „Tad su svi govorili da je to neizvedivo“, prisjeća se.
Unatoč općeprihvaćenom stavu, Borucki je 1992. godine prvi put podnio službeni zahtjev za gradnju svemirskog teleskopa. A zatim je svake dvije godine slao poboljšani koncept u NASA-inu središnjicu, koja ga je svaki put odbila. Katkad je projekt bio preskup, katkad je postojala zabrinutost da detektori neće moći kompenzirati vibracije svemirske letjelice. No nakon osam godina sve je bilo spremno. Boruckom je odobren projekt vrijedan 300 milijuna, kojem je dodijeljeno ime njemačkog astronoma Johannesa Keplera (1571.-1630.). „Možda su NASA-ini šefovi uvidjeli da smo u stanju ostvariti svoj naum“, kaže Borucki. „Možda su nam se pak samo smilovali kad su shvatili da se uvijek iznova vraćamo s istim zahtjevom.“
A možda je jednostavno sazrelo vrijeme. Jer je u međuvremenu izbila prava planetna groznica.

 

Autor: Ulf von Rauchhaupt