Čudo iz Palaua

Najbolji put da se otkrije neki otok, kažu pomorci u Tihom oceanu, jest najprije sanjati o njemu. Michael Dawson slijedio je svoje snove; ovo je mjesto koje se uvijek nadao pronaći: Ongeim'l Tketau. Mutna, zeleno-crna vodena jama usred kišne šume tropskog otoka. Trula stabla bijuga obrubljuju obalu; u krošnji lepezašice (Rhipiduridae) i kraljevski golubovi (Ducula ) jadikuju nad težinom dana, u gajevima mangrova ključa mulj.
Za Dawsona, voditelja našeg istraživačkog tima, ovo je mjesto proročište. Oaza čudesnog koja otkriva više istine: Ongeim'l Tketau jezerce je meduza.
Prvih nekoliko metara ispod grana i korijenja što iz gustiša sežu do vode samo ih je nekoliko. Zatim nekoliko desetaka. Zatim stotina, tisuća. Na posljetku milijuna. Prolaze dubinom u zlatnim, pulsirajućim oblacima, neke sitnije od kovanice, druge dovoljno velike da ispune vidno polje ronilačke maske.
Tekuće mase živog želea roda Mastigias. Obavijaju nas, lepršaju i žustro kruže u svim smjerovima, odbijaju se od ramena i obraza, ovijaju oko vrata, ispaljuju otrovne žarne strelice u kožu, no otrov im je vrlo slab. Samo tu i tamo malo zasvrbi po licu dok jata već odlaze dalje.
Ples meduza: tako privlačan, tako zagonetan. Što je ta klobučasta bića, koja inače žive u oceanu, dovelo u ovu sićušnu baru? Kako tu preživljavaju? I prije svega: zašto ih je toliko?
Michaela Dawsona, kalifornijskog biologa u četrdesetima, takva pitanja zaokupljaju već godinama. Stalno ga navode da klimatizirani laboratorij u SAD-u zamjenjuje sparnim tropskim zrakom. Dawson je čvrsto uvjeren da se u dubini jezera meduza mogu razjasniti i značajnija pitanja. Želi pronaći mehanizme funkcioniranja evolucije, razvoja života u vremenu i prostoru.

Ongeim'l Tketau, dugačak 420, širok 150 i dubok 30 metara, nalazi se u Tihom oceanu, na nenastanjenu, krševitu otoku mikronezijske republike Palau. Za evolucijske je biologe to mjesto toliko značajno jer se ubraja u rijetka staništa koja se u znanosti nazivaju marine lakes – morska jezera: iako okružena kopnom, ispunjena su slanom vodom i nastanjena morskim vrstama, ne samo meduzama nego i ribama, spužvama i mješčićnicama (Ascidiae ili Ascidiacea). Moglo bi se reći i kako je Ongeim'l Tketau pregledno minijaturno izdanje oceana.
Ili otok. Otok od morske vode.
Vrste nastaju. Mijenjaju se, dijele. U jednom trenutku izumru. Kako se sve to događa može se najbolje pratiti na otocima. Poput povećala pojačavaju učinke razdvajanja i novog početka, prilagodbe ili propasti, tako da dugoročni procesi u prirodi na tome mjestu biolozima postaju jasniji.
Za kopnene biljke i životinje taj je pojačavajući učinak otoka odavno poznat. Tek je u otočnom carstvu Galapagosa Charles Darwin 1835. pronašao drozdove (genus: Nesomimus), zebe (Fringillidae) i divovske kornjače (Chelonoidis nigra) koje su ga inspirirale na revolucionarne spoznaje o nastanku vrsta: vidio je kako su neke malobrojne, u nepoznato zalutale ptice i gmazovi morali pronaći nove izvore hrane; kako su neki preživjeli zbog većih kljunova ili jer su naučili kaktusove bodljike upotrebljavati kao alat.
Otad se evolucijski biolozi najradije kreću po otocima. I po onima koji nisu okruženi vodom, nego su samo izolirana područja života, primjerice osamljeni planinski vrhovi. Obale pustinjskih oaza. Central Park na Manhattanu. Ili šumska područja okružena iskrčenom pustarom.
U svim tim izoliranim svjetovima evolucija se odvija ubrzano. Doduše, upravo za najveće stanište na planetu, oceane, strogo odijeljena područja sa slanom vodom koja bi mogla služiti kao modeli vrlo su rijetka – a primjerak poput Ongeim'l Tketaua time još dragocjeniji.
Znanstvenici su dosad opisali samo dvjestotinjak takvih morskih jezera u cijelom svijetu, prije svega u Palauu. U krškom krajoliku toga raspršenog arhipelaga skriva ih se šezdesetak. Michael Dawson i kolege iz Coral Reef Research Foundationa u Kororu, jedinom većem gradu Palaua, svake godine izvidničkim letovima otkriju nove neistražene crne rupe u tropskoj šumi.
Ta jezera potječu iz pleistocena, na čijem se završetku Zemlja nakon duljeg razdoblja hladnoće počela zagrijavati i polako su se otapale ledene mase. Tada, prije otprilike 15.000 godina, počela je rasti razina mora i voda je prodrla u porozna, bezbrojnim pukotinama prošarana vapnenačka podnožja otočnog svijeta Palaua. Doline i kanjoni iza obale punili su se, dok se površina oceana napokon, prije 5000 godina, nije ustalila na današnjoj razini.
Morska voda i danas teče u oba smjera kroz pore i tunele u vapnencu, plime i oseke odzvanjaju morskim bazenima. Ekološki je većina morskih jezera odijeljena od oceana: organizmi koji su zalutali u bazen više nisu znali izaći, morali su u izolaciji razviti nove načine preživljavanja i tako su oblikovali nove vrste.

Pročitajte više u časopisu Geo - listopad 2009.

Autor: Lars Abromeit