Divovi znanosti

Osam uređaja, jedna misija: proniknuti u velike tajne svijeta. Postoji li druga Zemlja? Koliko je stabilno prostor-vrijeme? Što se događa u unutrašnjosti zvijezda? Što dublje znanstvenici mogu usmjeriti pogled u svemir, što detaljnije sagledati najsitnije dimenzije čestica, to su veći financijski izdaci. Najnovija generacija pokusnih postrojenja ono je najsloženije i najskuplje što je čovječanstvo vođeno žeđu za znanjem dosad stvorilo.

Na rubu grubo istesanog drvenog stola stoje parafinski blok i tikvica za filtriranje; u sredini je, priključeno na brojne kabele, visokonaponsko pojačalo s elektronskim cijevima koje nalikuju na žarulje. Ispred njih su brojačke cijevi kućne izrade namijenjene detektiranju broja radioaktivnih raspada. Na stolu i ispod njega posložen je niz baterijskih paketa. To je bila oprema kojom su Otto Hahn i Fritz Strassmann u predbožićnim danima 1938. godine otkrili cijepanje atomske jezgre i time zauvijek izmijenili svijet.
Jednostavno i pregledno djeluje Hahnov naknadno osmišljen raspored opreme za pokus, nakon što je u njegovoj izvornoj varijanti ona bila razasuta i po nekoliko laboratorija. Tako bi bez teškoća mogla stati i u radnu sobu Goetheova Fausta. A i znanstvenici iz prvih desetljeća 20. stoljeća imali su još podosta zajedničkog s tim književnim likom: pokretani neugasivim žarom, sami ili s jednim pomoćnikom, izvodili su pokuse u laboratoriju, provodili besane noći razbijajući glavu kakvim problemom. Ponekom je i uspjelo pronaći rješenje, napraviti pomak koji će se ubuduće vezati uz njegovo ime.
A danas? Znatiželja u znanstvenicima gori nesmiljenim žarom. No uvjeti u kojima većina radi radikalno su se promijenili – prije svega u astronomiji, fizici i biologiji. Little science postala je big science, iz male nastala je velika znanost. Tako je procese na polju financiranja znanosti na zajednički nazivnik sveo povjesničar znanosti Derek de Solla Price, koji je već 1960-ih godina analizirao streloviti porast novčanih sredstava ulaganih u znanost, broj stručnih časopisa, kao i samih znanstvenika.
Pogotovo za 2009. godinu vrijedi: individualna „potraga za istinom“ pretvorila se u industriju znanja – s dalekosežnom podjelom rada, s rijekama suradnika, sa strojevima koji omogućuju nove spoznaje, a čija veličina i složenost ostavljaju bez daha.
Prekretnicom koja je označila promjenu smjera u razvoju znanosti smatra se projekt Manhattan: počevši od 1942. godine, Sjedinjene su Države sve svoje resurse podredile cilju izrade prve atomske bombe. Čak 130.000 znanstvenika, inženjera i tehničara koji su sudjelovali na tom mamutskom pothvatu uspjelo je u samo nekoliko godina proizvesti dovoljne količine plutonija i urana, konstruirati upaljačke mehanizme i sve to sklopiti u oružje dotad neviđene razorne moći. Preračunato u današnju kupovnu moć, taj je pothvat progutao 23 milijarde dolara.
Visoki su troškovi do danas ostali pouzdan znak raspoznavanja visoke znanosti. Poput suvremenih industrijskih postrojenja, i golemi uređaji zahtijevaju enormna ulaganja. Za gradnju planiranoga fuzijskog reaktora ITER planirano je više od jedanaest i pol milijardi eura; za europski rendgenski laser XFEL milijardu eura; isto toliko i za superteleskop Europskoga južnog opservatorija. A troškovi akceleratora elementarnih čestica LHC, koji će biti pušten u rad u ljeto 2009. godine, nakon uklanjanja kobnoga kvara koji se dogodio pri pokušaju pokretanja, iznosili su šest milijardi eura.

Zbog velikoga financijskog opterećenja za društvo upitna postaje – osobito ako se bave „uzvišenim“ pitanjima – opravdanosti takvih projekata. Isplati li se sav taj napor? Kakva je korist od takvog postrojenja za pojedinca, za društvo?
Visoki su troškovi i cijena uspjeha. Znanstvenici su obavili mnoge ne tako zahtjevne zadaće; sada su na red došla velika pitanja: od čega se sastoji tamna tvar? Postoji li u svemiru druga Zemlja, možda nastanjena inteligentnim bićima? To su prilično zamršena pitanja, neki bi rekli „ezoterična“. Troškovi njihova istraživanja golemi su jer tu vrijedi paradoksalna jednadžba: što je objekt proučavanja manjih dimenzija, to je aparatura potrebna za njegovo proučavanje veća – a time i skuplja.
Užasavajuće velike svote više nijedna pojedina zemlja nije u stanju sama izdvojiti, realizacija jednog projekta nezamisliva je bez udruživanja nekoliko država. Globalizacija je zahvatila znanost znatno prije nego industriju. A znamo li da Kina, Indija, Rusija i Južna Koreja surađuju na projektu gradnje reaktora ITER, kojemu je svrha dobivanje energije iz termonuklearnih procesa iz kakvih nastaje i Sunčeva energija, da na znanstvenom institutu CERN ruku pod ruku rade izraelski i iranski fizičari, onda možemo reći da su to korisne popratne pojave prisilne suradnje – i argument više u prilog takvih velikih pokusa.

Pročitajte više u časopisu Geo- svibanj 2009.

Autor: Klaus Bachmann