Krionika

 

Život može trajati jedan dan ili 120 godina, ali ne i vječno. Krioničarima je pomisao na to jednostavno nepodnošljiva. Stoga su pripremili sve što je potrebno da ih se nakon smrti zaledi na 196 Celzijevih stupnjeva ispod ništice. Žele provesti nekoliko stoljeća u zimskom snu te se probuditi u boljem svijetu.

Michael Saxer s nestrpljenjem iščekuje budućnost. Pred njim je još 30-40 godina života, ali već ima planove za vrijeme nakon smrti. Planira svoje uskrsnuće – u tome će mu pomoći krionika.
„U biti“, šapuće Saxer za stolom u gostionici naginjući se prema meni, „u borbi za vječnost najvažnije su prve sekunde nastupanja nečega što nam je općenito poznato kao smrt.“
Riječ kryos dolazi iz grčkog jezika i znači hladan, studen. Krionika je postupak izlaganja ljudskog ili životinjskog tkiva, cijelog tijela ili njegovih dijelova, niskim temperaturama, nižim od 130 Celzijevih stupnjeva ispod ništice, kako bi ih se spasilo od raspadanja te potom, jednog dana kad se medicina dovoljno razvije, oživilo.
„Što je alternativa?“ pita Saxer. „Smrt za sva vremena!“ Još kao malena dječaka često ga je noću mučila misao što ako ga jednog dana jednostavno ne bude, ako umre, ode s ovog svijeta jednom zauvijek.
Trgovac biljnim sjemenjem Michael Saxer iz Rottenburga u Njemačkoj, rođen 6. veljače 1961. godine, osnovao je 2004. godine prvi krionički institut u Europi. No njemački zakon zabranjuje zamrzavanje ljudskog trupla; samo Rusija i SAD dopuštaju postupak zamrzavanja posmrtnih ostataka. Stoga je Saxer zasad u Njemačkoj uspio zamrznuti samo dvije mačke, koje u Kaiserslauternu – višestruko zamotane u zaštitne folije i u tekućem dušiku na minus 196 Celzijevih stupnjeva – čekaju ponovno oživljavanje. Ponoseći se svojom krioničkom premijerom, Saxer je radosnu vijest objavio na internetu.
Prvi čovjek koji je, nadajući se čudu u budućnosti, duboko zamrznut bio je James Hiram Bedford (20. travnja 1893. – 12. siječnja 1967.), profesor psihologije iz Kalifornije koji je preminuo od raka bubrega. Protivnike smrti predvodi Robert Chester Wilson Ettinger, danas 91-godišnji fizičar, koji je 1962. napisao smiono djelo The Prospect of Immortality. U predgrađu Detroita osnovao je 1976. godine Cryonics Institute.
Prvo ljudsko biće čije je tijelo Ettinger naglavačke spustio u spremnik pun dušika bila je njegova majka. U zgradi na adresi 24355 Sorrentino Court smještena su i tijela njegovih dviju supruga uz još 92 privremena pokojnika ili pacijenta, kako ih zovu, 64 kućna ljubimca i 160 uzoraka ljudskog tkiva.
Zbog njemačkog zakonodavstva Michael Saxer mora surađivati s američkim kolegama. Čim proradi njegovo prvo europsko poduzeće za pružanje krioničkih usluga, namjerava beživotne pacijente – priručno osigurane brzom zaštitom od propadanja tjelesnih stanica, u mrtvačkoj vreći punoj leda te vakuumski zapakirane u sanducima od cinka – što prije prebaciti u Detroit, u Cryonics Institute, gdje će ih se podvrgnuti pravom tretmanu s izgledima za vječni život.
Brzina je najbolje sredstvo protiv prebrza kraja. Što se prije i bolje zamrzne preminulog, to je veća vjerojatnost njegova ponovnog oživljavanja. Saxer je izračunao sve. Pacijent putuje od mrtvačke postelje u Njemačkoj do spremnika dušika u Americi prosječno pet dana i to hlađen na ledu, nešto iznad ništice. Raspadanje tkiva, kaže Saxer, time se smanjuje na dvadesetinu uobičajenog. No 5 dana je 120 sati, pa je dvadesetina toga kao da pokojnikovo tijelo na sobnoj temperaturi stoji šest sati. Strašno, a usto je oštećenje mozga golemo. „Vrijeme je za promjene u Njemačkoj“, kaže Saxer i šakom lupa po stolu u restoranu.
Stoga već sada planira ponuditi kriogenizaciju, ali nedostaju mu ulagači. Cijeli postupak stoji 119.000 eura, a uključuje sredstvo za razrjeđivanje krvi prije umiranja, malo vitamina E protiv oksidacije, ljubaznu skrb tijekom posljednjih dana u bolnici, a potom, čim liječnik ustanovi smrt, hlađenje pacijenta te zamjenu krvi sredstvom za zaštitu od zaleđivanja s 30 dodataka za njegu stanica, takozvanu vitrifikaciju, potom čuvanje u spremniku, naglavačke, sljedećih nekoliko stoljeća.
Zašto naglavačke? „Da bi, u slučaju curenja dušika, nastradala stopala, a ne mozak“, objašnjava Michael Saxer.

 

Autor: Erwin Koch