Lovci na uranij

 

Misija Instituta za nuklearnu fiziku u Kazahstanu delikatna je. Treba osigurati visokoobogaćeno gorivo iz reaktora. I onemogućiti da padne u ruke kriminalcima i teroristima te ga zauvijek skriti u Majak, nuklearni pogon u nepristupačnome ruskom gradu. Geovi izvjestitelji družili su se s ljudima čiji je posao zaštititi svijet od opasnosti.

Čudnovat je život američke specijalne jedinice koja se bori protiv međunarodnoga nuklearnog terorizma. To je svijet u kojem ljudi koji ne govore sve što znaju svakodnevno balansiraju između poluslužbenih konferencija i ne tako službenih ispijanja votke te pritom organiziraju tajne prijevoze nuklearnog materijala.
Često u tom svijetu nema ni trunke spektakularnosti. Doduše, rutinu uvijek može narušiti ono nezamislivo, ali junak naše priče, nepristrani fizičar Igor Bolšinski, time si ne razbija glavu: „Sprečavam velike pogibelji“, apstraktna je njegova misao.
„Čovjek mora znati s ljudima“, načelo je kojim se Bolšinski vodi. „Ne možeš samo reći: ‚Hej, mi dolazimo iz Amerike! Ovamo s vašim nuklearno uporabljivim uranijem!‘“
Tjedan s Bolšinskim započeo je jednoga subotnjeg jutra u zračnoj luci u Frankfurtu. Čovjek koji mora biti brži od terorista sjedio je u salonu za putnike poslovne klase i čekao. Nizak, u mornarskom puloveru koji izgleda neuredno, sa škembicom i proćelava tjemena. Svojom pojavom izdvaja se među putnicima. Čekao me umornih očiju, ispijajući čaj nad prijenosnim računalom.
Nakon što smo se neusiljeno rukovali, spojio se na internet da bi pročitao e-mailove. Je li predstavnik za odnose s javnošću vašingtonskog Ministarstva energetike već na putu? On bi naime trebao nadzirati vijesti koje donosim s putovanja – a to je da Igor Bolšinski u ime SAD-a putuje bivšim Istočnim blokom kako bi osigurao nuklearno upotrebljiv uranij prije nego što netko od njega izradi nuklearnu bombu. Zatim da mu polazi za rukom uvjeriti vlade i nuklearne znanstvenike da tu apokaliptičnu tvar vrate u zemlju podrijetla, najčešće Rusiju, te da nam time daruje sigurnost.
Nakon što je naš zrakoplov uzletio, Bolšinski je otvorenih usta zapao u san. Kasno navečer sletjeli smo u Kazahstan. Naš je cilj bio Institut za nuklearnu fiziku u blizini milijunskoga grada Almatija.

NEDJELJA 10:00 sati

Istraživački reaktor WWR-K potječe iz 1967. godine i upravo tako i izgleda. Izblijedjela fasada, napukla stakla, sumorno sivilo iza dvostruke ograde. Prošli smo kroz okretna vrata. Ispred nas Bolšinski opušteno razgovara s direktorom Instituta za nuklearnu fiziku Republike Kazahstan, vitkim gospodinom pravilnih crta lica koji je toliko ljubazan da djeluje sramežljivo. Iza je predstavnik za odnose s javnošću iz Washingtona, koji zrači mladenačkom srdačnošću.
Odložili smo mobitele i navukli kute. Jedna dama s vunenom bijelom kapom s obješenim vrškom uputila nas je prema ogoljenom stubištu. I tako smo se počeli spuštati u dubinu betonske zgradurine, koja bi, prema planovima Igora Bolšinskog, za nekoliko dana trebala biti lakša za 73,7 kilograma nuklearnoga goriva. Riječ je o ostavštini epohe koja je u uraniju ostvarila vrhunac civilizacijskih dostignuća.
U prosincu 1953. godine američki predsjednik Eisenhower objavio je plan za bolji svijet rekavši: „Želja nam je da najrazornije oružje pretvorimo u blagoslov. Dajmo svim nacijama dovoljno fisijskog materijala i neka na njemu u mirotvorne svrhe testiraju svoju idejnu snagu!“
Amerikanci su svoje otkriće podijelili s prijateljskim zemljama kao otac koji sinu daruje zračnu pušku i kaže: „Igraj se, ali budi oprezan!“ Sagradili su istraživačke reaktore, no moskovska konkurencija bila im je za petama. Kao i Libija, Poljska i Vijetnam. Oko 40 zemalja, među kojima i sovjetske republike Uzbekistan, Ukrajina i Kazahstan.
U Institutu za nuklearnu fiziku kod Almatija istraživači i danas rade s elementom koji je ime dobio po starogrčkom bogu Uranu. Proizvode radioaktivne tvari za radioterapiju ili bombardiranjem neutronima analiziraju materijale, ali gorivo za svoj reaktor – visokoobogaćeni uranij – ne mogu sami proizvesti.
Za to bi im, primjerice, trebalo golemo postrojenje s centrifugama, u kojima bi uranij kružio kao u perilicama rublja pri 70.000 okretaja u minuti. Na taj način raste koncentracija određenog izotopa pogodnog za cijepanje atomske jezgre: U-235.

 

Autor: Malte Henk