Mars

 

Crveni je planet od Zemlje udaljen više od 55 milijuna kilometara. Iz godine u godinu sve je češće u središtu pozornosti znanosti. Također ga sve više istražuju sondama i robotima. Je li došlo vrijeme da ljudi krenu u svemirsku misiju?

Posjetitelji sa Zemlje marljivi su, pouzdani i nezahtjevni. Fotografiraju, kopaju rupe i svoje podatke šalju natrag u domovinu. Doduše, ti gosti nisu živa bića. Umjesto od krvi i mesa, sastoje se od čipova i žica. Oni su orbiteri, sonde i roveri, drugim riječima strojevi.
Ustvari su ljudi već odavno trebali ostaviti otiske vlastitih stopala u crvenoj prašini Marsa. Početkom 70-ih godina prošlog stoljeća, kad su Amerikanci sa svojim programom Apollo osvojili Mjesec, entuzijasti iz područja astronautike proricali su da će ljudi najkasnije za deset godina sletjeti na Mars. Danas se smatra da to možemo očekivati najranije za 30 godina, što je vrlo optimistično.
No zašto bi se ljudi uopće upustili u tako golem pothvat? Da bi znanstvenici susjedni planet Mars još pažljivije proučili? Ili zato što u svemiru nije riječ samo o znanosti i tehnici nego štoviše o otkrivanju novih mogućnosti za čovječanstvo?

Mnogo se toga protivi slanju astronauta. I samo dvojica ili trojica astronauta Mars bi, koliko god to s obzirom na njegove dimenzije zvučalo ludo, neizbježno onečistila mikroorganizmima. Doduše, ti bi mikroorganizmi pod utjecajem jakog zračenja i u rijetkoj Marsovoj atmosferi brzo odumrli, ali ako bi u blizini bilo vode – a danas se postojanje zaliha vode na Marsu smatra sigurnim – to bi povećalo njihove šanse preživljavanja. U vodi bi mogli preživjeti, mutirati, proširiti se i time omesti nastojanja da se pronađe „pravi“ život na Marsu. Propisi o zaštiti nepoznatih planeta, koje je utvrdio međunarodni Odbor za svemirska istraživanja, stoga astronautima zabranjuju približavanje područjima s vodom. Dakle, ne smiju ići onamo gdje je zaista zanimljivo.
Za takva su područja predviđeni strojevi – koji su se pokazali iznimno uspješnima. Kamera na američkom orbiteru „Mars Reconnaissance Orbiter“, jednoj od triju trenutačno aktivnih sondi u orbiti Marsa, neprekidno šalje spektakularne snimke nestvarnih krajolika. Roveri „Spirit“ i „Opportunity“, koji su prvobitno trebali istraživati 90 dana, pokazali su se toliko otpornima da su izdržali više od šest godina. „Opportunity“ i danas komunicira sa Zemljom te je trenutačno na putu do Marsova kratera Endeavour. Sonda „Phoenix“ kopala je u tlu Marsa sve dok nije naišla na zaleđenu vodu.
Znanstveni podaci koje su prikupili roboti dodatno dobivaju na važnosti s obzirom na to da su strojevi još uvijek „glupi“. Potrebne su im naredbe sa Zemlje, mogu prijeći oko 100 metara dnevno i imaju tek primitivne uređaje za analizu.
Koliko će detaljnija biti slika Marsa kad se u svemir pošalje sljedeća generacija sondi! Idućih godina čak šest nacija želi poslati mehaničke izaslanike na Crveni planet. Pojedini novi strojevi bit će veći od svojih prethodnika. No prije svega bit će samostalniji i radit će brže.
U kojem će se smjeru razviti sonde sljedećih generacija mogu vidjeti posjetitelji Njemačkog centra za zrakoplovstvo i svemirske letove. Znanstvenici ondje upravo rade na potencijalnom prototipu koji se zove „Justin“, humanoidu s rukama, prstima i senzorima opipa. Sa svojih 49 zglobova on, primjerice, može uzeti bušilicu i bušiti točno u milimetar. Nimalo manje spretan „Robonaut 2“ američke svemirske agencije NASA-e svoje vještine treba dokazati na Međunarodnoj svemirskoj postaji.
Doduše, sa svojim spretnim rukama, sposobnošću shvaćanja i improviziranja čovjek će još dugo biti u prednosti pred strojevima. Međutim, opravdava li činjenica da ljudi brže mogu naći odgovarajuća mjesta za istraživanja i uzimanje uzoraka golema ulaganja u ljudske misije u svemir? Slanje astronauta na Mars silno je skupo: stajalo bi najmanje 40 milijuna eura. Neki smatraju da bi taj iznos bio i deset puta veći.
Kad je riječ o tolikim troškovima, nijedan političar ne želi forsirati projekt. Tek sredinom 30-ih godina 21. stoljeća, najavio je američki predsjednik Barack Obama, prvi bi ljudi mogli obletjeti Mars. Potom bi trebalo slijediti slijetanje. Kada? „Očekujem da ću to još doživjeti“, rekao je taj 49-godišnjak u proljeće 2010. godine. Slične neobvezujuće izjave mogle su se čuti i od osoba nadležnih za astronautiku u Rusiji i Kini.
Svi oni znaju da pustolovinu leta na Mars mogu svladati samo zajedno, u suradnji s Europom, Japanom i Indijom. Neće biti pojedinačnih nacionalnih pothvata, utrke za osvajanje Marsa. Za takvo što projekt je ne samo preskup nego i previše složen. Potrebno je poslati najmanje sedam teretnih raketa prije nego što ljudi mogu krenuti na put. Transportne letjelice, razmišlja NASA, trebaju na Mars odnijeti sve što je astronautima potrebno za preživljavanje: stambeni modul, postrojenje za proizvodnju vode i kisika, maleni nuklearni reaktor, nekoliko vozila. Osim toga, nužna je svemirska letjelica za polijetanje s površine Marsa te tvornica koja će proizvesti pogonsko gorivo za povratak.
Nakon što se pošalju prve teretne rakete, potrebno je pričekati 26 mjeseci da se Zemlja i Mars ponovo toliko približe da na put može krenuti i šesteročlana posada. Let na Mars i povratak trajali bi po pola godine. U crvenoj pustoši astronauti bi trebali izdržati oko 500 dana. Tek bi potom planeti ponovo imali povoljan položaj za siguran povratak.

 

Autor: Alexander Stirn