Medicinska tehnologija

Penjati se bez nogu – biofizičaru Hughu Herru to je normalno. S protezama svladava i strme litice. I najavljuje dolazak robo sapiensa: „Ja sam model budućnosti.“

Quincy kod Bostona u Massachusettsu. Moglo bi ići ovako: prvo nekoliko metara prema gore između tornjeva, zatim uglaviti lijevu ruku u pukotinu, izviti kukove, visoko zakoračiti, pomaknuti težište tijela na stranu. Oprezno se uspraviti, ponovo pronaći ravnotežu. I nastaviti se penjati.
Profesor Hugh Herr gleda strmu liticu koja pred njim strši u nebo poput pramca nasukanog broda: visoka je 20 metara, masivna, glatka, kula od granita.
Neosvojiva, moglo bi se pomisliti. No profesor je u mislima već na sredini. Zamišlja poteze koji bi ga trebali dovesti do vrha, važe rizike svojih pokreta, potrošnju snage. Preračunao se, započinje ponovo, zamišlja centimetre prema gore. Možda ipak malo ranije desno, da odmah prijeđe na izbočene ploče? Pričvršćuje pojas za penjanje, slaže karabinere. Privezuje sigurnosno uže.
Hugh Herr star je 46 godina, blijedo lice svježe mu je obrijano, kosa počešljana na razdjeljak. Ne penje se kako bi riskirao život ili zbog ovisnosti o opojnom adrenalinu. On je znanstvenik. Popodne još mora u laboratorij. Uporni signal s mobitela upozorava ga na nove e-mailove i opominje koliko ga posla čeka.
Ono što ga je privuklo u Quincy, izazivanje je fizike. Inspirirala ga je složenost kretanja na stijeni, kaže. Razložiti litice poput matematičkih formula, dovesti biomehaniku čovjeka do granica i preko njih – time je opsjednut.
Na Massachusetts Institute of Technology (MIT) u Cambridgeu, najuglednijem znanstvenom institutu na svijetu za to područje, Herr istražuje umjetnost koja se mnogima podrazumijeva, a samo je malobrojni donekle razumiju: motoriku vrste Homo sapiens. U laboratoriju sa studentima mjeri kako stotine mišića međudjeluju pri hodu i trčanju, skakanju i penjanju. Izračunava sile, na računalnim modelima simulira tetive i živčane putove, reflekse i tokove energije.
Herr se prije svega pita kako bi bilo oponašati biologiju. Kako bi se svim procesima koji se u ljudskom tijelu neprimjetno prožimaju pri svakom koraku, okretu i skoku, moglo upravljati računalom. Sanja o protezama koje bi žrtvama ratova i nesreća vratile slobodu kretanja.
On je kao biofizičar uvjeren da smo na početku novog doba. „Čovjek i stroj uskoro će se stopiti“, kaže. Već bi se sada neke od njegovih visokotehnoloških proteza, umjetnih zglobova, koljena i stopala, mogle mjeriti sa svojim prirodnim uzorima. Uskoro će ih i nadmašiti. Pripada li budućnost /robo sapiensu/? I koliko tehnike podnosi čovjek? Hugh Herr među rijetkima je koji su toliko razmišljali o tome i tako su duboko osobno angažirani oko te prekretnice.
„Možemo krenuti“, kaže kad smatra da je konačno sagledao put uz stijenu. Uzima imbus iz džepova hlača.
„Moram još pričvrstiti noge.“
Pročitajte više u časopisu Geo - kolovoz 2011.

Autor: Lars Abromeit