Obnovljivi izvori energije

Nuklearna katastrofa u Japanu ponovo je oživjela raspravu o alternativnim izvorima energije. Mnoge zemlje žele prijeći na iskorištavanje obnovljivih izvora. Među onima koji su se odavno i diljem svijeta počeli zalagati za takvo što jest političar Hermann Scheer. Sudjelovao je u izradi njemačkog Zakona o obnovljivim izvorima energije, koji je postao uzor za 47 država. Scheer je primio brojne nagrade, među ostalima i alternativnu Nobelovu nagradu. Preminuo je u listopadu 2010. godine, u 66. godini života, nedugo nakon što je napisao tekst koji slijedi.

Budućnost opskrbe energijom moraju biti obnovljivi izvori. Naime, postalo je očito koliko su raznolike opasnosti i gdje su granice poticanja i proizvodnje energije iz fosilnih i nuklearnih energenata. Istodobno obnovljivi izvori energije ostvaruju dojmljive stope rasta.
Primjerice, od 2006. do 2008. godine godišnja ulaganja u obnovljive izvore energije diljem svijeta udvostručila su se sa 63 na 120 milijardi američkih dolara. Instalirani kapaciteti vjetroelektrana diljem svijeta porasli su između 2006. i 2009. godine sa 74.000 na 135.000 megavata (MW), a kapaciteti fotonaponskih elektrana koje su priključene na mrežu s 5100 na 19.000 MW. Uz obnovljive izvore energije veže se nada da se opskrba energijom može dugoročno osigurati na bezopasan način. Oni su veća društvena vrijednost od nuklearnih i fosilnih goriva.
Njemačka je praktičan primjer. Nakon što je 2000. godine na snagu stupio Zakon o poticanju obnovljivih izvora energije, njihov je udio u njemačkoj opskrbi električnom energijom do 2009. godine porastao s 4,5% na 17%, a njihov udio u sveukupnom iskorištavanju energenata s 3% na 10%. Istodobno je raslo i povjerenje ljudi u taj energetski potencijal, a time i nada da ćemo uskoro moći potpuno prijeći na iskorištavanje obnovljivih izvora energije. Prema anketama, 90% Nijemaca podržava masivno iskorištavanje takvih izvora, 75% želi pogone za iskorištavanje alternativnih izvora energije u svojem rodnom kraju te bi prihvatilo čak i više cijene energije. Manje od 10% zagovara gradnju novih nuklearnih elektrana i elektrana na ugljen.
Danas se rasprava ponajprije vodi o pitanju koliko je vremena potrebno za potpuni prijelaz na iskorištavanje obnovljivih izvora energije. Može li se to napraviti do 2100. godine? Ili već do 2050. godine? Ako mobiliziramo sve snage koje su nam za takav pothvat potrebne, uvjeren sam da se to može ostvariti i brže: u 25 godina diljem svijeta, a u pojedinim državama i regijama već i prije. Na obnovljive izvore energije možemo se usredotočiti ne samo zato što imaju golem prirodni potencijal nego i zbog tehnoloških mogućnosti koje nam stoje na raspolaganju. Razlozi pak nisu samo ekološki nego također osiguravaju opstanak gospodarstva. Ne smijemo u tome vidjeti neisplativo opterećenje, nego novo gospodarsko polje za industrijske zemlje i veliku priliku za zemlje u razvoju.
Bude li prijelaz s nuklearnih i fosilnih izvora energije na obnovljive samo djelomičan ili prespor, svjetsku će civilizaciju vrlo vjerojatno zahvatiti kriza koja neće poštedjeti nikoga i ništa. Dramatične klimatske promjene prijete uništenjem cijelih životnih područja te su uzrok masovnog siromaštva i migracija stotina milijuna ljudi. One bi društva mogle stajati više truda i novca za ograničenje štete nego potpuni prijelaz na obnovljive izvore energije.
Sve nam više prijete i međunarodni sukobi oko resursa, koji bi se mogli razviti i u ratove. Problemi nuklearne energije, od sve većih opasnosti za sigurnost nuklearki u pogonu pa do nuklearnog terorizma i problema skladištenja nuklearnog otpada, nisu riješeni niti su rješivi.
Golema potrošnja vode u nuklearkama i elektranama na fosilna goriva dodatno pogoršava nestašicu vode u pojedinim regijama. Opskrba energijom iz nuklearnih i fosilnih izvora krije sve više opasnosti za zdravlje, a onečišćenje morskih biotopa naftom pogađa i hranidbeni lanac. Sve te krize, koje se odvijaju istodobno i zaoštravaju, pogađaju društva u najbolniju točku. One više nego globalna financijska kriza upozoravaju na opasnost od urušavanja industrijskog civilizacijskog modela izgrađenog na fosilnim i nuklearnim izvorima energije.

Puko izjašnjavanje za obnovljive izvore energije malo toga govori o vrijednosti koja im se zaista daje: jesu li na prvom, na drugom ili tek trećem mjestu? Više od polovine svjetskih kapaciteta vjetroelektrana postavljeno je u šest zemalja (SAD-u, Njemačkoj, Kini, Danskoj, Španjolskoj i Indiji). Gotovo polovina svjetskih fotonaponskih elektrana koje su priključene na električnu mrežu postavljena je u Njemačkoj. Više od 80% instaliranih kapaciteta sunčanih termoelektrana koncentrirano je u Kini i zemljama Europske Unije. Očito je u previše zemalja još uvijek previše onih koji ignoriraju obnovljive izvore energije.
Ipak je prošlo vrijeme kad su žestoko napadani oni koji bi se u javnosti usudili izjaviti da su obnovljivi izvori moguća alternativa nuklearnoj energiji i fosilnim energentima. Budući da se na pitanje o mogućnosti opskrbe samo iz obnovljivih izvora energije odgovara s „da“, mnogi su stekli dojam da se sukob smirio i da je postignut načelni konsenzus, da je upitno još „samo“ kada i kako.
Tu se pak nameću važna pitanja.
Pročitajte više u časopisu Geo - kolovoz 2011.

Autor: Hermann Scheer