Odbrojavanje je započelo!

Peking sve karte polaže na pretvaranje Kine u znanstvenu velesilu. Novac? Ima ga dovoljno. Pametne glave? One su najvažniji resurs u državi. Još se uvijek do rezultata češće dolazi zahvaljujući masovnosti nego izvrsnosti. No što svijet u budućnosti može očekivati od znanstvenika iz Azije?

Deset je godina čuvao svinje. Kad bi mu postalo preteško, pobjegao bi kako bi u prašnjavom skladištu u Pekingu čitao knjige o elementarnim česticama. Jer čak je i knjižnica instituta koji je morao napustiti bila zatvorena. Kinesko je vodstvo smatralo da je jedna jedina knjiga dovoljna za dobrobit cijele države: mala Crvena knjiga velikog Predsjednika.
Bilo je to vrijeme kulturne revolucije. Fizičara Chena Jiaera, danas 75-godišnjaka, stajala je nekoliko najboljih godina. Kad se 1965. godine vratio iz Oxforda, kao jedan od četiri doktoranda koje je Kina poslala na Zapad, za nj je pripremljen institut s izdašnim proračunom i stotinama suradnika. Nedugo nakon toga svi su poslani na prisilni rad na selo.
„Možda su nas htjeli potaknuti?“ primjećuje Chen dvosmisleno. „Pa i Newton je svoje nadahnuće pronašao ispod stabla jabuke.“ Dok izgovara te riječi, fizičarovo se lice širom ozari. Potrebno se ipak pažljivije zagledati da se primijeti kako to nije njegov uobičajeni, dječački osmijeh. Prije bi se reklo da je riječ o grimasi užasa, reakciji na golemu štetu koju je iza sebe ostavila kulturna revolucija.
Tek su 1978. godine, nakon što je Deng Xiaoping objavio da obrazovanje ipak nije kontrarevolucionarno, fizičari smjeli nastaviti s radom.
„A onda su me odmah imenovali predsjednikom akademije. Možete li to zamisliti?“ Chenovo se lice ponovo ozari istinskim smiješkom dobrog raspoloženja. A kao pravo se čudo doima da je dugogodišnji svinjar nedugo nakon toga dobio prigodu oblikovati cijelu vodeću kinesku prirodoznanstvenu garnituru.
S očitim zadovoljstvom Chen prezentira zbirku prastarih i najmodernijih znanstvenih instrumenata na Institutu za fiziku teških iona, gdje sa svojim studentima želi stvoriti uređaje za lasersku plazmu ili nanočestice. A onda izgovara tipično kinesku rečenicu o protraćenim godinama: „Naravno da smo otad baš zato radili još marljivije.“

U međuvremenu Kina svoje znanstvenike potiče s odlučnošću s kojom se ne može mjeriti gotovo nijedna država na svijetu. Stotine tisuća Chenova naših dana šalje na najbolja inozemna sveučilišta – a potom ih velikodušnim ponudama mami na povratak kući.
Između 1996. i 2006. godine kineski su se izdaci za znanost usedmerostručili, a broj publikacija koje su kineski znanstvenici objavili u međunarodnim stručnim časopisima povećao se šest puta. Posvuda su osnivani instituti i sveučilišta; danas ih je navodno više od 2000. Kina, ta drevna znanstvena nacija koja se sprema postati znanstvena velesila, prolazi kroz svojevrsni drugi pubertet, sa svim sumnjama i zabludama koje taj razvojni stadij nosi sa sobom, sa sklonošću rizicima i hrabrošću za kršenje pravila. A na tom putu oscilira između kompleksa manje vrijednosti i precjenjivanja vlastitih sposobnosti.
Te suprotnosti nisu, kao u idealnoj predodžbi o jinu i jangu, odvojene jedna od druge u kakvu uzvišenom uređenju. One postoje jedna pokraj druge. I tako posjetitelja kineska znanost zadivljuje i razočarava istodobno. Doživljava je kao otvorenu, ali i čvrsto začahurenu. Kao nadmoćnu i istodobno duboko nesigurnu. Kao svijet za koji se čini da je u određenom pogledu rano sazrio – a u drugim pitanjima daleko zaostao.
Zašto takva neujednačenost? Takva proturječja? Koja se stručna područja favoriziraju, a koja sputavaju? Kakvoj se Kini može nadati zapadna znanost?

Poput tinejdžera u osjetljivom razdoblju sazrijevanja, ta je država opsjednuta neobuzdanom voljom za mijenjanjem svijeta – i uvjerenjem da je to zaista u stanju učiniti. Najnoviji primjer silovitog prodora stoji u Pudongu, hipermodernome istočnom dijelu Šangaja. Preciznije rečeno, ne stoji – nego lebdi. Svjetlucava aluminijska oplata na sinkrotronu djeluje poput NLO-a koji se sprema na slijetanje.
Taj ubrzavač čestica vrijedan 150 milijuna eura financirale su moćna Kineska akademija znanosti (CAS) i vlada. Gradonačelnik Šangaja povisio je proračunsku stavku za oplatu kako bi grad dobio novu znamenitost. „Bolje bi bilo da smo taj novac uložili u istraživanje“, priznaje vršitelj dužnosti direktora Zhao Zhentang, otmjeni, izrazito komunikativni 45-godišnjak sa sjevera Kine.
Uz pištanje se otvaraju sigurnosne pregrade – omogućujući posjetitelju da zaviri u budućnost. Preko svijetlozelenog bazena put vodi u lijepi novi svijet tehnike, u kojem sve sjaji i svjetluca i u kojem se uredni timovi znanstvenika u iščekivanju naginju nad instrumente.
Vakuumski prsten opsega većeg od 430 metara jedno je od najmoćnijih postrojenja te vrste na svijetu. U njemu znanstvenici elektrone ubrzavaju gotovo do brzine svjetlosti i potom magnetima prisiljavaju na zakretanje. Elektroni pritom ispuštaju intenzivnu svjetlost, a ona se razdjeljuje na postaje nalik hodnicima u kojima su postavljeni različiti pokusi.

Pročitajte više u časopisu Geo - svibanj 2011.

Autor: Stefan Schomann