Prodor u drukčiji svijet

Hazel Barton još je u mladosti odlučila postati speleologinjom. I otada ta ambiciozna biologinja u Zemljinoj utrobi traži bakterije koje će iskoristiti u proizvodnji nove vrste lijekova. Geov ju je tim pratio do najdublje točke čarobne špilje Lechuguilla u sjevernoameričkoj državi Novi Meksiko.

Neizvjesnosti dubine koju si jednom doživio nikad se više nećeš osloboditi, govori nam Hazel Barton. Zavede te svojim mrakom i usisa te njen čaroban vrtlog. Zavede te slutnjom da se u utrobi Zemlje skriva paralelni univerzum.
Istom tom izazovu podlegla je i Hazel Barton. Zbog njega je 37-godišnjakinja postala sveučilišna profesorica mikrobiologije, zbog njega na koži nadlaktice nosi istetoviran crtež podzemnog svijeta. I upravo zbog njega opipava sad snježnobijelu prašinu oko sebe, dvije stotine metara duboko pod pustinjom u Novom Meksiku.
S naporom hvata zrak. Zrak je u špilji tako sparan i težak, a prolaz što vodi u dubinu tako vijugav. Hazel Barton u njemu samo pužući uspijeva napredovati. Primorana je izvijati se, prilagođavati tijelo izbočinama u stijeni, teći poput vode. Jedno rame potisnuti naprijed, okrenuti se za četvrtinu kruga, saviti noge. I udahnuti.
I onda natrag. Pa opet naprijed. Istezanjem i potiskivanjem izboriti se za svaki metar. Psuje. Nigdje ni daška vjetra da unese barem malo svježine. A ni kraj se još ne nazire. Samo tišina i neprolazna noć.
Hazel Barton počela je osjećati bol u ligamentima koljena. Obje su joj podlaktice oguljene do krvi. Za sobom vuče petnaest kilograma težak paket s opremom, koji svako malo zapne o vapnenačke stijene. Leđima znanstvenice neprekidno prijeti opasnost da udare o oštre kristalne formacije što izbijaju sa stropa. Pod svjetlosnim trakom čeone svjetiljke blistaju filigranske tvorevine, tisućljećima stvarane grane sadrenih kristala koje su se na toj dubini oblikovale u geološke arabeske. U skulpture što na nekim mjestima završavaju kao trnoviti kraci ili lepezasto grmlje, dok su na drugim mjestima međusobno srasle u rešetku.
„Zar nije lijepo?“ zadihano kaže Hazel s osmijehom na ozarenu i znojnu licu. Sva je sretna.
Već više od deset sati predvodi mikrobiologinja sa Sveučilišta Sjeverni Kentucky našu šesteročlanu ekspedicijsku ekipu kroz taj svjetlucav, beživotan labirint, otkriven tek 1986. godine. No otad se stručnjaci prema njemu odnose kao prema svetištu. Ime mu je Lechuguilla i nesumnjivo je jedan od najspektakularnijih špiljskih sustava na Zemlji. Više od 190 kilometara u dužinu granaju se njegovi hodnici smješteni unutar vapnenačkog sedimenta Nacionalnog parka Carlsbad Cavern na jugozapadu SAD-a. Izvijaju se u nebrojene ogranke koji završavaju u raskošnim labirintima. U njima se čini kao da je netom sniježilo, sa svim tim bijelim kristalima po zidovima.
Penjemo se kroz dvorane s gomilom sadrenih blokova ljudske veličine. Blješte poput ledenjaka. Balansiramo iznad vrtoglavih provalija na strmim zidovima, na kojima samo vrhovi prstiju nalaze oslonac. I promatramo ispod sebe mirna safirnomodra jezera. Vezani užetom, sve se dublje spuštamo u tamne jame. Neke su tako duboke da svjetlost čeone lampe ne dopire do njihova dna. Prevalili smo već pet kilometara i počinjemo osjećati umor. Svaki se idući prolaz čini strmiji i svako novo grotlo užim. Od cilja smo, međutim, prilično daleko. Toliko daleko da bez noćenja nećemo uspjeti stići do njega.

Hazel Barton želi da se spustimo do najniže točke Lechuguille: do suženja u stijeni gdje je istraživačka ekipa 1988. naišla na vodu sumporna zadaha. Zbog toga su to jedinstveno mjesto na 488,9 metara ispod Zemljine površine četvorica njegovih pronalazača nazvala Sulfur Shores. Hazel Barton vjeruje da će upravo ondje otkriti mnogobrojne predstavnike jedinstvenih živih bića kojima je tako opčinjena: mikroorganizme sposobne preživjeti na toj dubini. A od njih će, kako vjeruje, uskoro biti moguće proizvesti čudotvorno oružje protiv pošasti koja ponovno prijeti čovječanstvu. Riječ je o medikamentima koji će liječiti tuberkulozu i koleru te suzbijati podmukle uzročnike zaraznih bolesti poput multirezistentnih stafilokoka kao što su Pseudomonas aeruginosa, Enterococcus faecium i Klebsiella pneumoniae.

Pročitajte više u časopisu Geo - rujan 2009.

Autor: Lars Abromeit