Srce, nemoj stati

Srce, nemoj stati

Hoće li se proslaviti kao znanstveni junak? Ili će ga prokleti zbog bezobzirna eksperimenta na čovjeku? Jedne prosinačke noći 1967. godine južnoafrički se kirurg Christiaan Barnard odvažio na prvo presađivanje ljudskog srca – na operaciju koja će iz temelja promijeniti medicinu, ali i iznova definirati granicu između života i smrti.

Noć na 3. prosinca 1967. posuta je zvijezdama, Cape Town je pritisnut ljetnom vru-ćinom. Nakon subotnjeg obilaska pacijenata Christiaan Barnard prepušta se spokojnom poslijepodnevu u svom domu na obali jezera Zeekoevlei. Mir prekida telefonski poziv iz bolnice. Oko 21.30 Barnard juri natrag u bolnicu Groote Schuur, smještenu podno Table Mountaina.
Već tjednima kardiokirurg čeka taj trenutak. Dr. Barnardu je 45 godina i poznaju ga samo u stručnim krugovima. No namjera mu je presaditi srce. Ili, drukčije rečeno, latiti se operacije koju se još nitko nije usudio izvesti, a brojni se medicinski timovi diljem svijeta već godinama pripremaju za nju. Neuspjeli bi zahvat kirurga mogao stajati karijere. Ali ako u nakanama uspije, ispisat će novo poglavlje medicinske povijesti.
Na uskom stolu u operacijskoj dvorani A, poduprt jastucima, sjedi Barnardov pacijent Louis Washkansky. Pedesetčetverogodišnji trgovac kolonijalnom robom visok je 168 centimetara i težak 58 kilograma. Washkansky je prvi srčani udar preživio prije sedam godina, a godinu dana poslije i drugi. Posljednji težak napadaj, 1965. godine, dokrajčio je dvije trećine njegove lijeve srčane klijetke. Srce mu je u međuvremenu toliko prošireno da ga od lijevog zida prsnoga koša dijeli samo 2,5 centimetra, a od desnog 5 centimetara. Mišić je golem, ali u njemu nema snage. Morao bi kroz Washkanskyjevo tijelo pumpati 15 litara krvi svake minute da bi ga doista opskrbio dovoljnom količinom kisika, ali on jedva potiskuje 2,36 litara.
Kad je Barnard stupio u dvoranu, Washkansky ga je već strpljivo čekao. Taj čovjek ima stoičku narav – iako smrtno bolestan, ne odriče se poneke cigarete ili čitanja kri-minalističkih romana u bolesničkoj postelji. „Rekoh, neću ispijati napitak za uspavljivanje dok od vas osobno ne čujem 'do viđenja'“, objašnjava kirurgu. I zatim, teško hvatajući zrak: „Hoću li sada dobiti novo srce?“
Namjera da se takvom nesretniku kao što je Washkansky, koji smrti već neko vrijeme gleda u oči, pokuša usaditi novo srce kudikamo je više od hrabrosti. Jer, nije riječ samo o ruiniranom srcu – Washkansky boluje i od dijabetesa, funkcije njegova bubrega i jetre su oštećene, nakupljena voda u nogama izaziva njihovo oticanje.
Nije se, osim toga, više u stanju sam obrijati. S druge strane, Barnard ne bi smio predlagati novu, vrlo rizičnu terapijsku metodu pacijentu boljega zdravstvenog stanja – zbog njena krajnje nepredvidiva ishoda.
Na putu u operacijsku dvoranu kirurga muče sumnje: možemo li srce tek tako zamijeniti, kao običnu dotrajalu pumpu? Je li dobro pripremljen za ono što ga čeka? Ili se lakomisleno upušta u eksperiment na čovjeku? Njegovi pokusni psi nisu dugo živjeli poslije presađivanja srca...
A srce – kojem se Washkansky nada – još kuca u grudima mlade žene. Žena leži u operacijskoj dvorani B bolnice Groote Schuur, samo je dvije omanje prostorije dijele od dvorane A, u kojoj leži u međuvremenu uspavani Washkansky. Denise Darvall, o kojoj je riječ, vitka je 24-godišnjakinja. Nježno lice uokviruju tamne kovrče.
Tijelo premazano jodom puno je modrica, noge se na operacijskom stolu čine nekako neobično izvrnute. Nisu imobilizirane – liječnici tu 24-godišnjakinju više ne tretiraju kao pacijenticu. Njezin je mozak u prometnoj nesreći tog poslijepodneva pretrpio neizlječive ozljede. Denise Darvall diše s pomoću uređaja za disanje, ali srce snažno udara – stotinu puta u minuti.
Ipak, njezino je opće stanje iz sata u sat sve kritičnije; u jedan sat poslije ponoći liječnici mjere tjelesnu temperaturu: 39,8 Celzijevih stupnjeva. Porast temperature uzrokovan je krvarenjem unutar lubanje.
Christiaan Barnard informaciju prima sa zabrinutošću. Pod iznimnim je stresom. Njegov mlađi brat Marius, također jedan od članova transplantacijskog tima, opipao je Barnardov puls nakon operacije i izbrojio 140 otkucaja u minuti.
Barnard uznemireno šeće od jedne do druge visoke operacijske dvorane obložene svi-jetlozelenim keramičkim pločicama. Operativni zahvati nad pacijentom i davateljicom organa moraju biti vrlo precizno koordinirani, samo će tako njegov plan uspjeti. U protivnom će nedostatak kisika upropastiti srce Denise Darvall, i to znatno prije nego što se organ uopće smjesti u novo tijelo.
U 1.30 počinju operirati Washkanskyja. Prije nego što se upuste u odvajanje njegova srca iz krvožilnog sustava, morat će mu tijelo povezati sa strojem za izvantjelesni krvotok. Stoga Barnardov asistent, 43-godišnji Rodney Hewitson, čini rez u području desne Washkanskyjeve prepone kako bi oslobodio bedrenu arteriju. Poslije će na tome mjestu uvesti kanilu s pripojenom gumenom cijevi stroja.
U 1.40 Hewitson čini pravilan rez posred grudi i zatim duž reza počinje piliti prsnu kost. Pramen dima podiže se iznad malene pile dok se cvileći probija kroz kost. Drugi asistent širi prsni koš dvama retraktorima. Uskoro se pojavljuje i nasmrt bolestan organ: žut od nakupina masnog tkiva, dok su pak stijenke njegove goleme lijeve klijetke podlivene krvlju i izbrazdane ožiljcima. „Jeste li ikad vidjeli nešto slično?“ pita Barnard asistenta. „Ne vjerujem da jesam“, odgovara Hewitson.

Pročitajte više u časopisu Geo - lipanj 2009.

Autor: Martina Keller