Što nas drži zajedno

 

Znanstvenici koji proučavaju međuljudske odnose pokušavaju, uz goleme napore, proniknuti u složenu strukturu ljubavnih veza – i to matematički točno. Pritom im je sve jasnije zašto pojedine veze traju desetljećima, dok su druge od samog početka osuđene na propast.

Malen stan u Seattleu, u SAD-u. Žena i muškarac sjede za stolom i doručkuju. Četrdesetak im je godina, nazovimo ih Paula i Fred. Paula si je spravila tost i gleda kroz prozor. Fred lista novine. Na njegovoj košulji i na Paulinoj bluzi pričvršćeni su mikrofoni, na tijelima nose senzore, na zidovima su tri videokamere. Njih dvoje doručkuju u „ljubavnom laboratoriju“ profesora psihologije Johna Gottmana.
Laboratorij je smješten u kampusu Sveučilišta u Seattleu; tu su kuhinja, kutak za blagovanje, komforna kupaonica i nusprostorija. Iz nje znanstvenici, tehničari i studenti na monitorima prate svaku kretnju Paule i Freda, svaku gestu. Preko zvučnika čuju svaku njihovu riječ, senzori registriraju frekvenciju srčanih otkucaja i električni otpor kože – naznake stresa ili opuštanja.
Gottman već više od 20 godina na taj način promatra parove; već je nekoliko tisuća ispitanika pristalo na rasvjetljavanje svoje veze. U bračnom se laboratoriju trebaju ponašati kao da su kod kuće. Ne promatra ih se samo u kupaonici i u krevetu.
Iz sekunde u sekundu registrira se mimika ispitanika: srdžba se iskazuje istodobnim spuštanjem obrva, zatezanjem donjih očnih kapaka i stiskanjem usana, prezir pak prema gore povlači lijevi kut usana, a u žalosti nabire se čelo između obrva. Takvo neverbalno izražavanje smatra se osobito korisnim izvorom informacija jer ljudi na njega gotovo da ne mogu svjesno utjecati.
Znanstvenim proučavanjem u Seattleu obuhvaćeno je deset negativnih i pet pozitivnih osjećajnih kompleksa: osim srdžbe, omalovažavanja i tuge, tu su i iskazivanje moći, obrana, strah, nadmoć, odvraćanje, jadikovanje i „ograđivanje“ te odobravanje, humor, radost, pažnja, zanimanje.
Kodiraju se i sukobi između partnera: koliko sekundi traje svađa, koliko se često sukob zaoštrava, tko češće smiruje situaciju? Na posljetku znanstvenici vrednuju i podatke sa senzora na tijelu. Na osnovi njih Gottman za svaki par izrađuje statističke izračune. Primjerice, u deset minuta Paula je 37 puta uputila kritiku, a Fred je četiri puta iskazao prezir te jednom moć; pritom mu je puls skočio s 88 na 120 otkucaja u minuti.
Računalo izrađuje i dijagram dviju matematičkih jednadžbi iz kojih Gottman iščitava točke ravnoteže u vezi: u području gdje se krivulje uvijek iznova sijeku nalazi se jezgra svakoga pojedinog partnerstva – gdjekad u crvenom području beskrajnih sukoba, gdjekad u mirnoj zoni brižne privrženosti.
Taj je 68-godišnji znanstvenik siguran da njegova geometrija osjećaja obuhvaća samu bit skladnog života udvoje: „Dovoljno mi je neki par promatrati samo pet minuta da mogu reći hoće li se rastati.“ Navodno njegov postotak točnih predviđanja iznosi fenomenalnih 91 posto.
Je li naš ljubavni život doista tako jednostavno prozreti? Funkcionira li ljubav matematički pravilno? Je li u laboratoriju razotkrivena tajna odnosa koji vladaju u parovima?
Većina znanstvenika ne bi išla baš tako daleko. Ali gotovo su svi uvjereni da u ljubavnim vezama postoje određene zakonitosti. Znanstvenici mogu navesti kakvo ponašanje u međusobnoj komunikaciji uništava vezu, točno predviđaju krizne točke u nekoj ljubavi, znaju zašto sretni partneri žive dulje.
Proučavanje parova već je odavno izraslo u jedno od najvećih područja psihologije. Analizirajući za potrebe svoga znanstvenog rada niz studija, Amerikanci Benjamin Karney i Thomas Bradbury već su 1995. godine naišli na 115 dugoročnih istraživanja koja su se bavila isključivo pitanjem što dobre brakove čini uspješnima. U tim su studijama znanstvenici obuhvatili podatke o dotad ispitanih 45.000 parova, analizirali više od 200 čimbenika koji su mogli imati utjecaj te predložili 900 različitih djelatnih mehanizama.
Ljubavne su veze danas delikatnije nego ikad prije. Tek u posljednja tri stoljeća do izražaja dolazi predodžba o romantičnoj ljubavi. Koncept nije nimalo jednostavan: od životnog se sudruga očekuje da bude više od donekle pouzdanoga poslovnog partnera kojeg je s vremenom moguće upoznati, a katkad i zavoljeti.
Danas bi on ili ona trebali nuditi sve: duboko razumijevanje, strastven seks, potpuno prihvaćanje. Partner mora pružati podršku u kriznim razdobljima, u svakodnevicu unijeti užitak, uklapati se u životne planove, biti uzoran, nuditi mogućnosti razvoja, biti vjeran, ostavljati slobodan prostor, biti oslonac. I, prije svega – pružati sveopću sreću. Živjeti u paru gotovo je svima najvažniji cilj u životu, i dalje daleko ispred uspješne karijere ili zasnivanja obitelji.
U potrazi za pravilima ljubavi znanstvenici su se prije svega posvetili odgovorima na četiri velika pitanja:
1. Kako nastaje ljubavna veza; koji čimbenici određuju naš izbor partnera?
2. Imamo li vlastiti određen stil stvaranja veza koji je oblikovan tijekom našeg djetinjstva?
3. U čemu je tajna komunikacije između dvoje ljudi u vezi?
4. Postoji li nešto kao program za stvaranje sretnog partnerstva; mogu li nam spoznaje otkrivene proučavanjem parova pomoći u stvaranju uspješne veze?

 

Autor: Harald Martenstein