Što oblikuje čovjeka

 

Dijete se razvija. Za nekoliko će tjedana doći na svijet. A što onda? Kako će proteći njegovo odrastanje? Hoće li biti gracilno ili robusno, vitko ili pretilo, živahno ili tromo? Koje će ga bolesti ugrožavati, kako će se nositi sa stresom i kriznim situacijama? Hoće li plakati kad začuje glazbu ili pak blaženo utonuti u san? Koliko god nevjerojatno zvučalo, odgovore na ta pitanja određuju ne samo geni i životna iskustva nego i životni uvjeti u majčinoj utrobi. U posljednje vrijeme znanstvenici dolaze do novih, iznenađujućih spoznaja o tome na koji način prvo čovjekovo prebivalište oblikuje njegovo postojanje – dijelom sve do duboke starosti.

Belfast, Sjeverna Irska, proljeće 1988. godine: na neonatološkom odjelu bolnice Royal Victoria psiholog Peter Hepper uključuje magnetofon. Novorođenčadi uzastopce pušta naslovnu melodiju televizijske serije i promatra reakcije. Neka djeca počinju plakati i vrpoljiti se. Druga uopće ne reagiraju. No polovina malenih ispitanika sasvim se primirila, okrenula glavu prema zvučniku – i pažljivo osluškuje.
To je nevjerojatno: majke te djece tijekom trudnoće su redovito pratile tu seriju. Za razliku od njih, majke sve ostale novorođenčadi za nju nikad nisu pokazivale zanimanje. Ljudi imaju sposobnost, zaključio je Hepper, zapamtiti melodije već u majčinoj utrobi. Znači da čovjek u nastanku već prije svog rođenja ima pamćenje i da je već tada sposoban učiti.
Još sve do 70-ih godina prošlog stoljeća razvoju djeteta u majčinoj utrobi nije posvećivana odgovarajuća pozornost. Smatrano je gluhim i slijepim, a držalo se i da uopće ne posjeduje pamćenje i sposobnost učenja. Mnogi su medicinari stoga vjerovali da nedonoščad ne osjeća bol te su je operirali bez anestezije.
Tehnički je napredak na svjetlo dana iznio sasvim drukčiju predodžbu o životu u maternici. Ultrazvučne su snimke danas oštre poput fotografija. Suvremenim postupcima znanstvenici čak obavljaju precizna mjerenja srčane aktivnosti fetusa, a od nekoliko dana starih beba mogu doznati njihova pretporođajna iskustva.
Analize pokazuju da djeca već u majčinoj utrobi sudjeluju u životu svoje okoline i na taj se način optimalno pripremaju na uvjete koji ih očekuju. Da bi dokučili kako se taj proces točno odvija, znanstvenici istražuju cijelu paletu prenatalnih iskustava: što fetus čuje? Kakvi mirisi i okusi dopiru do njega?
Kako uči i što osjeća?
Osjetila se kod nerođene djece razvijaju istim redoslijedom kao kod svih sisavaca i ptica: najprije se razvija osjećaj ravnoteže i kretanja. Slijedi osjetilo dodira, pa njuh i okus, potom sluh i sasvim na kraju razvija se vid. Već u drugoj trećini trudnoće počinju funkcionirati sva osjetila.
Važna veza s vanjskim svijetom uspostavlja se sluhom. Znanstvenici su ustanovili da nerođena djeca već od 27. tjedna reagiraju na neobične vanjske zvukove: srce im zakuca brže, trgnu se ili im kapci zatrepću. Isprva se to događa samo pri glasnim podražajima od 110 decibela, što odgovara treštanju pneumatskog čekića. Sljedećih se tjedana sluh postupno izoštrava.
Francuska je psihologinja Carolyn Granier-Deferre sa Sveučilišta Paris Descartes fetusima u razdoblju od 34. do 39. tjedna života reproducirala kratku klavirsku melodiju. Majke je zamolila da nose slušalice. Na taj je način znanstvenica sprječavala da majka čuje glazbu i da se njezini osjećaji prenesu na fetus.
Dok se prostorijom razlijegala klavirska melodija, Carolyn Granier-Deferre nerođenima je mjerila broj otkucaja srca. Slijed tonova ponavljan je toliko puta dok se bilo nije vratilo na normalnu frekvenciju. Bio je to znak da su se ispitanici naviknuli na melodiju. Tada je odsviran novi klavirski komad. Smjesta se ponovno promijenio broj otkucaja srca. Carolyn Granier-Deferre zaključila je da su fetusi zapamtili prvi podražaj i da su ga znali razlikovati od drugog.
Biološki gledano, prenatalno je učenje sasvim smisleno: dijete se već navikava na zvukove koje će s velikom vjerojatnošću zamjećivati i nakon rođenja.
Zahvaljujući tome, tada nije prezasićeno mnoštvom novih osjetilnih podražaja.
Osobito dobro fetus u maternici upozna upravo osobu koja će mu i nakon rođenja osigurati preživljavanje: majku.
Njezin je glas nešto najdojmljivije što fetus čuje. On se snažno razliježe majčinim kostima koje služe kao vodiči – ponajviše kralježnicom i zdjelicom – izravno u djetetovo unutarnje uho. Pritom majčine zdjelične kosti tvore neku vrstu pojačala: u području od 2500 do 3000 Hz dolazi do rezonancije – na frekvenciji ženskoga glasa.
Kad majka govori, fetus to preko titraja može čak i osjetiti. „Još nerođeno dijete uistinu se kupa u majčinu glasu“, kaže Ludwig Janus, stručnjak za prenatalnu psihologiju u Heidelbergu (Njemačka).
Koliko se snažno majčin glas ureže u pamćenje već prije rođenja dokazao je Anthony DeCasper sa Sveučilišta Sjeverne Karoline (SAD). Taj je razvojni psiholog novorođenoj djeci davao da cuclaju dudu koja je bila spojena s uređajem za reprodukciju zvuka. Ovisno o tome kojom su brzinom bebe sisale, čule su glas svoje majke ili neke nepoznate žene – načinom cuclanja mogle su same odlučivati koji su glas željele slušati. Uvijek su se odlučivale za glas svoje majke.
I majčini tjelesni zvukovi glasno i prodorno odjekuju u fetusovim ušima. Njezini otkucaji srca, kruljenje njezinih crijeva i želuca, žuborenje njezine krvi i šuštanje zraka u plućima odjekuju u uterusu intenzitetom do 60 decibela, što odgovara glasnoći razgovora skupine osoba. Ti zvukovi malenu čovjeku što sazrijeva ulijevaju osjećaj zaštićenosti. Novorođenčad manje vrišti i opuštenija je kad joj se reproducira tonski snimak majčinih otkucaja srca.

 

Autor: Katharina Kramer