Zarobljeni u virtualnom svijetu

 

Djeca i tinejdžeri u zapadnim zemljama sve više vremena provode pred ekranima. Suvremena istraživanja pokazuju da 54 posto tinejdžera starijih od 16 godina iz tjedna u tjedan rabi internet, a 94 posto redovito gleda televiziju. Neuroznanstvenik Gerald Hüther istražio je kako svakodnevno praćenje elektroničkih medija djeluje na mozak.

GEO: Profesore Hüther, možete li nam preporučiti dobru emisiju na televiziji ili dobru računalnu igricu?

Gerald Hüther: Ne mogu. Takve nas preporuke neće nikamo odvesti. U tom bismo slučaju vodili površan razgovor o sadržajnoj kvaliteti ponude koji bismo trebali izbjegavati. Ne morate tražiti dugo: vrlo ćete brzo pronaći pet istraživanja koja će vam obrazložiti zašto je gledanje televizije navodno dobro za djecu. Ostalih pet studija potvrdit će upravo suprotno. Takve rasprave roditeljima nisu od koristi. Ne želim diskutirati o sadržaju, nego pokušati riješiti problem. Još prije nekoliko godina mi neurobiolozi vjerovali smo da genski programi u mozgu automatski sve povezuju. Složena neuronska mreža koja upravlja našim mislima, osjećajima i djelima, smatrala se genski programiranom. Danas znamo da se dugoročno razvijaju oni spojevi u dječjem mozgu koji se redovito aktiviraju u konkretnim životnim okolnostima. Ono što se ne rabi, nestane. Genski su programi zaduženi za proizvodnju viška neuronskih spojeva. Da bi djeca izgradila najvažnije neuronske krugove u mozgu, potrebna su joj vlastita tjelesna iskustva. A ona se ne mogu dobiti pred ekranom, bez obzira na to koji program djeca gledaju.

Zbog čega su tjelesna iskustva tako važna?

Kognitivne potencijale može razvijati samo onaj tko razvije pravi osjećaj za vlastito tijelo. To potvrđuju i znanstvena istraživanja. Osnovnoškolci koji su izrazito dobri u matematici jako dobro održavaju ravnotežu. Čovjek stječe osnove za trodimenzionalnost i apstraktno razmišljanje, dakle za matematiku, tako što svoje tijelo uči držati u balansu. Dok dijete sjedi pred televizorom ne osjeća svoje tijelo. Ne puže, ne skače naokolo, ne balansira, ne penje se po drveću. Vrijeme provedeno pred televizorom djeci krade vrijeme u kojem bi tijelo moglo naučiti nešto novo.

Djeca bi se dakle trebala što više kretati?

Da, ali to ne znači da se moraju penjati na planine. Jedna od najljepših vježbi za tijelo jest pjevanje. Tada se dječji mozak koncentrira na to da glasnice proizvedu savršen zvuk. To je vježba koja najviše potiče finu motoriku i ujedno je preduvjet za zahtjevna razmišljanja u starijoj dobi.
Osim toga, dijete mora u glavi imati cijelu pjesmu kako bi u pravo vrijeme pogodilo pravi zvuk. U zboru k tome uči kako se uskladiti s ostatkom članova, što je pak preduvjet za socijalnu kompetenciju. Pjevajući, djeca nauče još nešto nevjerojatno: čovjek koji pjeva, ne osjeća strah. Neurobiolozi znaju da mozak osobe koja pjeva nije u stanju aktivirati osjećaj straha. Upravo zato mnogi već tisućljećima pjevaju kad idu u podrum ili mračnu šumu. Ne rade to kako bi otjerali miševe.

Gdje se ta iskustva spremaju i gdje se stvaraju neuronski krugovi?

U prefrontalnoj kori, koja je smještena odmah iza čela. Ondje sazrijeva slika o nama samima, a time i poticaj da se okrenemo svijetu. Da planiramo svoje akcije, kontroliramo impulse i nosimo se s frustracijama. Sve bi se to trebalo oblikovati do djetetove šeste godine. Neuronska mreža u čeonom režnju, koja je za to zadužena, može se razviti ako se djetetu omoguće razna iskustva. Djeca se moraju baviti onime što shvaćaju jer samo na taj način mogu steći iskustvo. Danas to, nažalost, postaje sve teže.

Zašto je to tako?

Dječji se svijet jednako promijenio kao i svijet odraslih. Više nismo u stanju shvatiti kako funkcioniraju svakodnevne stvari. Prije je bilo drukčije. Svaka naprava – bicikl, parni stroj, pa čak i automobil – bila je razumljiva. Dijete je, primjerice, moglo rastaviti budilicu, istražiti njezinu unutrašnjost i shvatiti mehanizam koji se u njoj krije. U današnje informatičko doba stvari su mnogo složenije, pa teško ili nikako ne možemo shvatiti uzrok i posljedicu.

 

Autor: Rainer Harf i Jörn Auf dem Kampe